Cerca

Vatican News
Stvaranje, Michelangelo, Sikstinska kapela Stvaranje, Michelangelo, Sikstinska kapela 

Razmišljanje uz 33. nedjelju kroz liturgijsku godinu

Sabrat će svoje izabranike s četiri vjetra

Mislav Skelin - Rim

Knjiga proroka Danijela u današnjem prvom čitanju progovara nam o vremenu tjeskobe. Svjetska povijest i razna mjesta svijeta imaju svoja mirnija i bolja vremena i ona koja ljudima donose razna zla. Osjećaj potpune sigurnosti je varka jer potpune sigurnosti na ovom svijetu nema. Čovjek želi shvatiti svoje ja i rješavati svoje osobne probleme, ali njemu je, kao i cijelim ljudskim zajednicama, prirodno da teže shvatiti ono što se događa u okolini, u svijetu i u društvu.  

Nismo bića koja se u životu vode jedino instinktima i zato želimo proniknuti tijek i smisao onoga što se događa oko nas. Želimo to objasniti. Želimo to znati ispripovijedati. Želimo se nekako snaći i pripremiti za ono što nadolazi. Smisleno pripovijedanje o životu, o događajima, o povijesti, stvara zajednicu, učvršćuje tu zajednicu i pojedinca i pomaže im u iskušenjima. Što više u tome uspijevamo, to više osjećamo da vladamo situacijom. To se isto događa i u čovjekovom odnosu s poviješću. Onom poviješću koju mu je netko ispričao i onom poviješću koja se upravo događa pred njegovim očima. Biblijskom čovjeku je bilo tako, a i nama je tako.

Knjiga proroka Danijela u svojem dvanaestom poglavlju obraća se Židovima drugog stoljeća prije Krista. Oni se u tom trenutku suočavaju s vladavinom Antioha Epifana, stranog sirijskog helenističkog vladara, koji je teškim progonima i nasiljem prijetio zatrti židovsku vjeru. Tako je u jeruzalemski hram postavio je kip grčkog boga Zeusa. Knjiga proroka Danijela želi otkriti smisao povijesti i tako ohrabriti Židove da ustraju u svojoj vjeri i u teškim vremenima progona.

Tijek događaja, koliko god bio mučan i zastrašujući, ipak ulazi u Božji plan, i progonjeni moraju povjerovati i zapisati u svoja srca da je Bog gospodar povijesti. Ova vjera prožima cijelo Sveto Pismo Staroga i Novoga Zavjeta, a osobito ju izražava Psalam drugi: Zašto se bune narodi, zašto puci ludosti snuju? Ustaju kraljevi zemaljski, knezovi se rote protiv Gospodina i Pomazanika njegova: »Skršimo okove njihove i jaram njihov zbacimo!« Smije se onaj što na nebu stoluje, Gospod im se podruguje. Tad im veli u svom gnjevu, žestinom ih on zbunjuje: »Ta ja kralja svog postavih nad Sionom, svojom svetom gorom.« (Ps 2,1-6)

Ni smrt neće biti zapreka pobjedi Božjoj. Nailazimo u Danijelovoj knjizi na starozavjetnu najavu uskrsnuća mrtvih, buđenja onih koji snivaju u prahu zemljinu, na obećanje o sjajnoj nagradi za one koji su bili umnici i mnoge učili pravednosti.

Čujemo i o anđelima koji su tajanstveni Božji suradnici u njegovom gospodstvu nad poviješću. Mihael, knez veliki, štiti sinove židovskog naroda u vremenima tjeskobe. Nama spomen Mihaela donosi osobitu duhovnu utjehu jer ga u mnogim pobožnostima štuje hrvatski narod, kao i većina kršćanskog svijeta. Papa Franjo je veliki štovatelj svetog Mihaela arkanđela i često poziva vjernike da ga zazivaju, osobito da štiti i brani Katoličku crkvu.

U današnjem Markovom evanđelju čuli smo jedan od Isusovih eshatoloških govora. Takav govor nam na slikovit način pruža pogled na okončanje ljudske povijesti. Biblijski eshatološki govor morao je i mora biti slikovit jer ljudska pamet i ljudski jezici ne mogu izraziti novost preobraženog svijeta i svemira. Isus nas po recima Markovog evanđelja nastoji poučiti da promatramo događaje očima vjere. Spominje nam sunce, mjesec, zvijezde, sile nebeske jer će njegov drugi dolazak biti kozmički događaj koji će preobraziti cjelokupnu stvarnost. Ovakav Isusov rječnik nadovezuje se na proroke Staroga Zavjeta koji su na sličan način najavljivali dolazak Dana Gospodnjeg. Osim toga, drevni su narodi nebeska tijela često identificirali s božanstvima i od njih činili idole. Ovakav Isusov govor može biti i najava konačnog rušenja idolatrije lažnih božanstava. Nakon nebeskih tijela, Isus nam u pamet doziva obično drvo smokve. Kao da nam želi reći: Započnite pažljivo promatrati ono što vam je u životu blisko i na dohvat ruke, i već ćete učiniti velike korake prema mudrosti i shvaćanju većih stvari. Onome koji ima otvorene oči vjere, cijela priroda, pa i ono na prvi pogled neznatno kao smokva, govori o Božjim tajnama. Poziva nas i na razlučivanje. Govor o naraštaju koji neće uminuti ne odnosi se samo na ljude koji su u tom trenutku živjeli na svijetu, već se proteže se na sve one kojima će učenici Isusovi naviještati evanđelje do krajeva svijeta.   

Ljudi su skloni izgubiti usredotočenost na ono što je bitno, pa se tako lako mogu upustiti u rasprave i spekulacije o mogućem datumu kraja svijeta. Događalo se to više puta u povijesti i događa se i danas. Isus nas želi osloboditi od takvih lutanja i pitanje dana i časa prepušta Ocu, ali nas zato upućuje na Sebe i na svoje riječi: „Nebo će i zemlja uminuti, ali riječi moje ne, neće uminuti“ (Mk 13,32).

Promatrajući što se događa u našem vremenu mi želimo shvatiti dramatične kulturološke promjene kroz koje prolazi Zapad i cijeli svijet. Nama vjernicima javljaju se pitanja o tome kako ćemo u današnjem svijetu živjeti svoju vjeru? Što će biti s Katoličkom crkvom nakon otkrivanja mnogih skandala unutar njezinih struktura? Hoćemo li uspjeti sačuvati vjeru? Hoćemo li opet, kao toliko puta u povijesti, biti progonjeni zbog toga što smo vjernici?

Zatim migracije stotina tisuća, pa i milijuna ljudi koji dolaze u Europu. Pitamo se hoće li Hrvatska ostati bez svojih stanovnika? Što će biti s mnogim mladim ljudima koji ne uspijevaju pronaći posao i zasnovati obitelj? U kojim će sve smjerovima ići tehnološki razvoj? Hoće li doći novi ratovi ili ekološke katastrofe? Je li moguć neki novi totalitarizam?

Onima koji razmišljaju o stvarnosti sva ova pitanja mogu donijeti nespokoj, tjeskobu i pesimizam, ali ova pitanja donose krizu koja je prilika za novi i snažniji uzlet vjere, nade i ljubavi. I uzlet zajedništva onih kojima je do zajedništva stalo. To je zajednica Isusovih izabranika s četiri vjetra. Sjetimo se da su kreposti vjere nade i ljubavi darovi Božji koji nemaju kao svoj krajnji cilj ostvariti neke prolazne ljudske planove i projekte, već nas vode do samoga Boga. Čvrsto, ali i vedro zajedništvo onih koji žive vjeru, nadu i ljubav, jest nešto što može mnogima koji lutaju donijeti pronalazak smisla i snagu za život u našem vremenu. 

Ovdje poslušajte prilog: Razmišljanje uz 33. nedjelju kroz liturgijsku godinu

          

17 studenoga 2018, 18:33