Beta verzija

Cerca

Vatican News
Siromašna udovica daje svoj prilog u hramu Siromašna udovica daje svoj prilog u hramu 

Razmišljanje uz 32. nedjelju kroz liturgijsku godinu

Ova je sirota ubacila više od svih.

Mislav Skelin - Rim

Znakovita je prisutnost udovica u Riječi Božjoj u dva današnja čitanja. U našem vremenu udovice i udovci obično nisu ljudi koji privlače preveliku pažnju okoline. Većina njih žive nenametljiv život. Tim je više zanimljivo da ih Sveto Pismo ipak spominje razmjerno često i to kao one koji su na poseban način Bogu na srcu, kao one za koje se On na poseban način brine. Kao da imaju neku posebnu i blisku vezu s Bogom koju okolina često ne zamjećuje. I kao da je Bog preko njih prisutan u svijetu na neki zagonetan ali djelotvoran način. Sjetimo se Judite koja je kao udovica vodila posvećeni život, nosila žalobničku odjeću, bila posvećena postu, pokori i molitvi. Bog je u određenom trenutku preko nje učinio izniman zahvat u jednoj teškoj situaciji za židovski narod. Na početku Lukinog evanđelja iznenada se pojavljuje proročica Ana, udovica koja je danju i noću postovima i molitvama služila Bogu. Bilo joj je dano spoznati tko je bilo Dijete koje su Marija i Josip donijeli na prikazanje u Hram. Očituje se veza koja postoji između udovica i Hrama i bogoslužja. Sveti Pavao visoko vrednuje ulogu udovica u prvoj Crkvi.

U Prvoj knjizi o Kraljevima prorok Ilija susreće siromašnu udovicu i njezinoga sina. Suša koja je tih godina vladala donijela je veliku krizu, a kriza je nosila Božju poruku. Naime, pod utjecajem nevjernog izraelskog kralja Ahaba i žene mu Izebele proširilo se štovanje Baala kao boga koji je bio gospodar vremenskih prilika. Važnost vremenskih prilika za čovjeka je u tome što o njima ovisi poljoprivreda i dobivanje hrane. Ipak, jedini i pravi Bog htio je dati do znanja kako je on gospodar vremenskih prilika koje ljudima toliko znače za život. Za ono što je važno za život treba se moliti Bogu, a ne idolima. Prorok Božji Ilija bit će zato Božji vjesnik suše i kiše. Čudni putovi Gospodnji odvest će Iliju u grad Sarfatu Sidonsku – grad u kojem ste štovao upravo Baal. Današnjim vojnim rječnikom rekli bismo da Bog Iliju vodi u dubinu neprijateljskog teritorija kako bi obavio važan zadatak. Tamo Iliju čeka udovica. Ona nije Židovka već strankinja. Ali i Božja miljenica i agentica s posebnim zadatkom. Prorok od nje zahtjeva da mu dade vodu i kruh. Ona mu na potresan način daje do znanja o stanju očaja u kojem se nalazi. Preostale namirnice dovoljne su za posljednji obrok prije smrti koja se u tom trenutku čini neizbježna. Pokušajmo zamisliti da smo u situaciji udovice i njezinog sina.          Bismo li toj situaciji očekivali Božju pomoć? Što reći o tom čovjeku Iliji koji se pojavljuje niotkuda i ostaje pri svome zahtjevu da i ono malo što joj je ostalo dade njemu? Udovica je pred izborom: Vjerovati u sudbinu koja nagoviješta neizbježnu smrt ili vjerovati u Providnost Božju koja se očituje kroz prorokov glas? Sudbina se čini izvjesna i već kuca na vrata, dok je ono o čemu govori prorok neizvjesno, daleko, pa i ludo. Sudbina udovici i njezinom sinu u tom obroku nudi posljednju, zemaljsku, prolaznu, ali ipak opipljivu utjehu, dok ju prorok poziva da tu posljednju prolaznu utjehu preda Bogu, kako bi ona bila sjeme po kojem će požeti trajnu Božju utjehu.

Ilija ohrabruje udovicu govoreći joj o Božjoj brizi po kojoj će doći čudesna pomoć koju ona nije mogla ni zamišljati. Udovica čini skok vjere. Čini onako kako je rekao prorok. Hrabro će mu pomoći i doživjeti velike Božje zahvate u svom životu i životu njezina sina. 

U evanđelju po Marku gledamo zanimljivu životnu scenu u kojem su protagonisti bogataši i neka siromašna udovica. Udovici ne znamo ni ime. Tekst evanđelja ne donosi njezine riječi, ne opisuje njezino duševno stanje. Ipak možemo biti sigurni da joj je u životu bilo slično kao i udovici iz Sarfate Sidonske. Isus, kojemu nisu skrivena duševna stanja osoba, kaže nam o udovici sve što je trebalo reći. Sav svoj žitak ubacila je u riznicu. Kao i udovica iz Ilijinog vremena, sve što je imala dala je Bogu. Iskustvo gubitka vidljivih životnih oslonaca i zaštita bila je za njih škola predanja Bogu.   

Isusova spoznaja ljudskih srdaca važna je i zbog toga što On jasno vidi unutarnji stav bogataša i pismoznanaca. Zanimljiv je kontrast koji postoji između pismoznanaca i proroka Ilije. I Ilija i pismoznanci dobivaju od udovica određenu pomoć za uzdržavanje. Ipak postoji i bitna razlika. Ilija sluša poziv Božji, prima hranu od udovice, ali i ostaje prisutan neko vrijeme u životu udovice i njezinoga sina dijeleći njihovu svakodnevicu. Njima trima to donosi blagoslov i jelo. S druge strane, pismoznance Isus nedvosmisleno naziva onima koji proždiru kuće udovičke pod izlikom dugih molitava. Nabraja i sve što čine da bi zadobili časti i položaje u društvu. Strašne su ove Isusove riječi, ali strašno je i bilo i stanje ljudi koji su to činili i tako živjeli.

Učinili bismo bitan propust ako bismo ove Isusove riječi analizirali samo u kontekstu onoga vremena kada su izrečene. One su upozorenje i nama jer Riječ Božja je živa. Odnose se na prije svih na svećenike, redovnike, redovnice, ali od odgovornosti nisu izuzeti ni laici. Naš odnos prema vjeri zaista može biti zagađen traženjem ugleda, časti i priznanja. Svećenici, redovnici i redovnice su neprekidnoj napasti materijalizma i toga da budu nezahvalni za sve one darove vjernika, osobito siromašnijih, kojima ti vjernici žele nesebično uzdržavati one od kojih očekuju navještaj Evanđelja i svjedočanstvo vjere i svetosti. O materijalizmu u Crkvi govori se mnogo i na raznim stranama, ali taj govor prečesto je sterilno ideološko i površno kritiziranje koje malo koga dotiče i potiče na dobro i promjenu. Zato svi oni vjernici, osobito svećenici, redovnici i redovnice, koji su svjesni snage vjere udovica iz Svetog Pisma i koji žele slijediti njihov primjer, trebaju tom njihovom tihom, ali učinkovitom snagom svetosti, mijenjati lice svijeta i Crkve.

Ovdje poslušajte prilog: Razmišljanje uz 32. nedjelju kroz liturgijsku godinu
10 studenoga 2018, 19:19