Traži

Deset Božjih zapovijedi Deset Božjih zapovijedi 

Razmišljanje uz 31. nedjelju kroz liturgijsku godinu

Ovo je prva zapovijed. Druga je pak ovoj slična.

Mislav Skelin - Rim

Čovjek je misaono i duhovno biće koje spoznaje i koje raste u spoznaji. U tom rastu, čovjeku se nameće potreba za sintezom. Što je sinteza? Jednostavno rečeno, to je sastavljanje, povezivanje više dijelova u jednu novu cjelinu. U potrazi za istinskom životnom mudrošću čovjek želi mnogo toga što je doživio i saznao sažeti u jednu točku. Čovjeku će ta točka biti smjerokaz i uputa kamo dalje ići i kako ići.  

Evanđelje po Marku pripovijeda nam o pismoznancu koji pristupa Isusu obraćajući mu se kao učitelju. Mogli bismo reći da ovaj pismoznanac predstavlja onu vrstu vjernika koja je spremna potruditi se malo više i ozbiljnije oko svoje vjere. Nema sumnje da je on znao mnogo toga iz Pisama i iz židovske tradicije. Ali, čini se da nije bio zadovoljan. Znati mnogo ne znači biti mudar. Katkada ne znamo što bismo s mnogo toga što znamo i imamo. Zato je moguće znati i imati mnogo i izgubiti se. Ovo vrijedi i za područja duhovnosti i intelektualnog rasta. Istinski učitelji nam pomažu da se ne izgubimo u mnogim stvarima već nam pomažu pronaći sintezu. Naša vjernička praksa uvijek je u opasnosti pretvoriti se u sustav pravila u kojemu se mnogo toga čini bitnim, a zapravo se više ne zna što je zaista bitno.  

Pismoznancu ali i svakome od nas, učitelj Isus izriče sintezu, sažetak i smisao čovjekovog života, vjere, duhovnosti i religije, u dvije zapovijedi: „Slušaj Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje. Druga je: Ljubi bližnjega kao sebe samoga. Nema druge zapovijedi veće od tih.“ (Mk 12,29-31)

Isus je izrekao židovsku ispovijest vjere Sh'ma. Pismoznancu je ona bila dobro poznata. Kao vjeran Židov on je s njome lijegao i ustajao. Ali kao što se često u životu događa, kada neke već poznate riječi izgovara netko tko u njih snažno vjeruje i tko ih živi, doživljavamo ih mnogo snažnije nego kada te iste netko izgovara bez srca. O pismoznancu ne znamo gotovo ništa, ali sudeći po nastavku razgovora, možemo osjetiti kako je nakon svoje duge i iskrene duhovne potrage učinio značajan korak prema spoznaji za kojom je čeznuo. Približio se Kraljevstvu Božjem. Isus koji je vrlo dobro znao što je u srcima ljudi koji su mu pristupali, vidio je njegovu iskrenost i nije propustio ohrabriti ga da ustraje. Pedagoški rečeno, pismoznanac je, ulazeći u intenzivnu interakciju s Isusom koji mu je dao sugestiju, sam konstruirao značenje, a Isus mu je dao brzi feedback.

Zaustavimo se malo na onome što nam Isus zapovijeda: slušaj i ljubi. Slušati znači poniziti se, ljubiti znači izaći iz sebe i darovati sebe. Bog jest, On postoji. Jedini je Bog. Pravedno je predati mu se svim srcem, svom dušom, svim umom i svom snagom, predati mu se cijelim svojim bićem.  

Druga zapovijed podsjeća nas na postojanje drugih, ali i na mene samoga. U meni je Bog, ali i moj bližnji. U bližnjem je Bog, ali i ja. U Bogu je bližnji, ali i ja sam u Bogu.   

Još je nešto što nam rasvjetljuje ovu sintezu. U Knjizi Ponovljenog zakona, nekoliko redaka prije Sh'ma nailazimo na još jednu zapovijed: Boj se Gospodina, Boga svoga svega vijeka svoga. (Usp. Pnz 6,2) U današnjoj kulturi, pa i onoj kršćanskoj, bojati se Boga jest jedna od tema koja se često zaobilazi. Čini se da je to nešto što se ne može pomiriti sa ljubavlju. Ipak kultura našega vremena nije jedini i najvažniji kriterij za razmatranje Riječi Božje. U biblijskom jeziku, strah Božji jest pažnja i briga pojedinca i vjerničke zajednice da ne otpadnu od vjere. Izraelci su narod pamćenja i bili su svjesni da je nevjera Bogu trajna napast koja im se događala u prošlosti i koja im se opet može dogoditi. Ljubav prema Bogu nisu samo osjećaji, već se ostvaruje u poslušnosti njegovoj Riječi. Strah Božji jest strahopoštovanje koje ne dopušta prijestupe Božjih zapovijedi. Ljubav prema Bogu i strah Božji snažno su povezani u Svetom Pismu. S obzirom na drugu zapovijed, onu ljubavi prema bližnjemu, vrlo nam je korisno sjetiti se da Isus ne upotrebljava nimalo nježne izraze kojima opisuje vječnu sudbinu onih koji su prezreli, sablaznili i bili neosjetljivi za one najmanje, gladne, žedne, strance, za one u tamnici.

Sinteza u dvije zapovijedi koju nam Isus daje, nešto je s čime možemo ustajati i polaziti na počinak. Nešto čega ćemo se sjetiti jutrima, poslijepodnevima, večerima i noćima. Postoji još jedan razlog zašto je važno svakoga dana živjeti s ovom sintezom i zašto su nam u vjerskom životu potrebne dobre i mudre sinteze.         U svijetu, u Crkvi, u teologiji današnjice, prisutno je mnogo govora o mnogočemu, mnogo vizija Crkve. Mnogo je statusa i komentara o vjerskim pitanjima na društvenim mrežama. Čini se da je vrlo važno imati mišljenje i stav o svemu i svačemu. Čini se i da je vrlo važno te stavove i ta mišljenja uvijek izricati. Onda slijede druga mišljenja o mišljenjima i komentari komentara. Mnogo je pojedinaca i grupa koje žele nešto reći. To je potpuno u redu. Svatko tko želi nešto reći, neka slobodno to i kaže.       

Ipak, lako se možemo uvjeriti, nisu sva mišljenja tako pametna i mudra. Pojedincu koji je aktivan vjernik i koji radi na sebi, i djelomično praćenje onoga što se piše i govori nakon nekog vremena postaje naporno i zbunjujuće. Nužno je znati odmaknuti se od mnogih riječi i sačuvati vrijeme, energiju i unutarnji mir. I tu dolazimo do nužnosti sinteze. Isus nam ju je dao. Pismoznanac je pitao Isusa: „Koja je zapovijed prva od sviju?“ Moja vjernička vježba može biti postaviti Bogu u molitvi pismoznančevo pitanje na drugi način: Što je ono što će me u buci, mnoštvu glasova i zujanja našeg vremena, učiniti vjernim Kristu i njegovoj Crkvi?

Ovdje poslušajte prilog: Razmišljanje uz 31. nedjelju kroz liturgijsku godinu
03 studenoga 2018, 16:10