Promjena prijevoda jednoga dijela molitve Oče naš
Marito Mihovil Letica - Zagreb
ʺʹOčenašʹ je najsavršenija molitva. U njoj ne samo da molimo sve ono što s pravom možemo željeti nego to činimo redoslijedom po kojemu treba željeti. Tako nas ova molitva ne uči samo tražiti nego i oblikuje sve naše osjećaje.ʺ Napisao je to u 13. stoljeću znameniti dominikanski teolog i filozof Toma Akvinski, koji će 1323. biti proglašen svetim, a njegovo učenje, tomizam, postat će 1879. službenim učenjem Crkve. To se priznanje Tomina teološko-filozofskog sustava dogodilo pred kraj 19. stoljeća, samo godinu nakon što papom postade Leon iliti Lav XIII., koji izvrsno je uviđao važnost i dosege nauka sv. Tome Akvinskoga, jednog od najdubljih i najvećih mislilaca u cjelokupnoj povijesti.
U vezi s razumijevanjem i tumačenjem biblijskih spisa bijaše se papa Lav XIII. obratio službenicima Crkve potaknut, kako reče, ʺočinskom brigom i ljubavljuʺ te ih je pritom opomenuo i savjetovao ʺda k Svetim knjigama uvijek pristupaju s najvišim osjećajem poštovanja i pobožnosti; jer se one nikako ne mogu razumjeti na spasonosan način, kakav je potreban, dok se ne ukloni oholost zbog znanja zemaljskoga i dok se marljivo ne probudi težnja za onom mudrošću koja dolazi odozgoʺ.
Oholost znanja zemaljskoga, koju spominje Lav XIII., očitovala je u Raju zemaljskome Zmija, biće koje simbolizira Protivnika, Zavodnika, Zloga, Đavla, protivnoga Bogu i neprijateljski nastrojenoga spram čovjeka. Naše praroditelje Adama i Evu navela je Zmija na spoznajnu oholost te ih uvela u napast rekavši im: ʺ… otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zloʺ (Post 3,5).
O molitvi ʺOčenašʺ na kraju koje se Bogu obraćamo riječima ʺ... i ne uvedi nas u napast, / nego izbavi nas od zlaʺ, razmišljao je u veljači 2002. kardinal Franjo Kuharić. Između ostaloga je rekao:
ʺRazmišljajući o ʹMolitvi Gospodnjojʹ, došli smo i do šeste prošnje koju upućujemo Ocu. Ta prošnja u hrvatskom prijevodu s grčkoga, možda malo zbunjuje; kao da Bog nekoga napastuje. Kad kažemo ʹnapastʹ, mislimo na zavođenje nekoga da učini zlo. Napastovani na tu napast može pristati i onda učiniti grijeh, a može je i odbiti, pobijediti, onda učvršćuje svoje opredjeljenje za dobro, za volju Božju. / Da bismo se oslobodili zbunjenosti, ʹKatekizam Katoličke Crkveʹ o toj stvari uči sljedeće: ʹOva prošnja seže u korijen prethodne, jer su naši grijesi plod pristanka na napast. Molimo našeg Oca da nas u nju ne 'uvede'. Teško je grčki izraz prevesti jednom riječju: znači 'ne dopustiti unići u', 'ne dopusti da podlegnemo napasti'. 'Bog ne može biti napastovan na zlo, i ne napastuje nikoga' (Jak 1,13). Naprotiv, želi nas od nje osloboditi. Mi ga molimo da ne dopusti da krenemo putem koji vodi u grijeh. Uključeni smo u borbu 'između tijela i Duha'. Ova prošnja moli Duha razlučivanja i jakosti.ʹ (KKC br. 2846, str. 694) / Sjetimo se što je napasnik, zavodnik, Sotona u liku zmije, govorio Evi u Raju zemaljskom. […] / Svaka je napast obučena u laž, ali zamotana u obećanje dobroga iskustva. Stvoriteljeva volja i ljubav su norma savjesti što je dobro, a što zlo; a napasnik ga prikazuje zavidnikom ljudskoj sreći koju im želi uskratiti svojom zabranom. Eva je u napasti pala, povjerovala je laži i tako se slobodnim pristankom na napast dogodio prvi grijeh koji je ranio cijelu ljudsku narav, prouzročio u njoj pobunu protiv Boga. Pobunu tijela protiv Duha i tako skrenuo ljudsku povijest na putove smrti.ʺ Riječi su blagopokojnoga kardinala Franje Kuharića.
Talijanska biskupska konferencija odobrila je sredinom studenoga upotrebu izmijenjene verzije molitve ʺOčenašʺ te će se od sada u talijanskim crkvama umjesto ʺne uvedi nas u napastʺ, u novoj verziji moliti ʺne prepusti nas napastiʺ. Potporu ovoj promjeni dao je prošle godine papa Franjo u knjizi ʺOče našʺ (koja je na hrvatskome jeziku dostupna u izdanju Verbuma), gdje je u razgovoru sa zatvorskim kapelanom i teologom ocem Marcom Pozzom iznio razloge i ponudio cjelovito objašnjenje ove promjene. Citiramo Papino razmišljanje i tumačenje:
I NE UVEDI NAS U NAPAST
Don Marco Pozza u razgovoru je rekao: ʺOčaj je napast. Tako dolazimo do pretposljednjega zaziva, ʹne uvedi nas u napastʹ. Prijatelji, od kojih su neki vjernici, a drugi nisu, svako me malo pitaju: ʹDon Marco, može li nas Bog uvesti u napast?ʹ Ovaj zaziv rado čitam ovako: ʹBudući da me Sotona napastuje, pomozi mi da ne upadnem u spletke njegova zavođenja.ʹ Ne mogu vjerovati da bi me Bog napastovao.ʺ
Papa Franjo odgovara: ʺOvdje se radi o ne baš točnu prijevodu. Naime, ako otvorimo posljednje izdanje Evanđelja koje je priredila Talijanska biskupska konferencija, ondje čitamo: ʹne napusti nas u napastiʹ (Lk 11,4; Mt 6,14). I Francuzi su zamijenili tekst prijevodom koji znači: ʹNe dopusti mi da padnem u napast.ʹ Ja padam, a ne da me on baca u napast pa da onda vidi kako sam pao. Otac to ne čini, otac pomaže odmah ustati. U napast nas uvodi Sotona, to je njegov zanat. Smisao je naše molitve: ʹKada me Sotona uvodi u napast, ti mi, molim te, pruži ruku, daj mi svoju ruku.ʹ Kao na slici gdje Isus pruža ruku Petru koji ga zaziva: ʹGospodine, spasi me, utapam se, pruži mi ruku!ʹʺ, rekao je o Isusu i Petru papa Franjo aludirajući na ʺEvanđelje po Matejuʺ, 14. poglavlje, 13. redak. Papa Franjo završava rečenicama:
ʺSada ću vam nešto predložiti: svatko od nas ima mnoge probleme i mnoge potrebe. Razmislimo malo u tišini o tim problemima i o tim potrebama. Sjetimo se i Oca, našega Oca koji ne može bez nas i koji nas ovoga trenutka gleda. I svi zajedno, s pouzdanjem i nadom, molimo: ʹOče naš, koji jesi na nebesima…ʹʺ
