Razmišljanje uz 26. nedjelju kroz liturgijsku godinu

Ivica Hadaš - Vatikan

         Evanđelje sutrašnje liturgije daje nam pouku koja je aktualna i može biti korisna za ekumenizam. Na tu nas pouku priprema odlomak iz Knjige brojeva koji ide u istom smjeru. Međutim, drugo čitanje govori o nepoštenim bogatašima.

         U evanđeoskom odlomku sveti Ivan izvještava Isusa: „Učitelju, vidjesmo jednoga kako u tvoje ime izgoni zloduhe. Mi smo mu branili jer ne ide s nama. A Isus reče: 'Ne branite mu!'“ (Mk 9,38-39).

         U evanđelju čitamo i druge Isusove upute koje nam pokazuju važnost izbora, kada je potrebno biti nepopustljiv i nepomirljiv, a kada je međutim potrebno biti prilagodljiv. Taj je izbor vrlo važan u našem životu.

         Prilagodljivost je važna za ekumenizam. Ne smijemo se ponašati sektaški jer to odbija svaki pozitivan sud o osobama koje nisu dio Katoličke Crkve. Moramo prepoznati da i te osobe primaju milosti od Gospodina. Sigurno, trebamo željeti da i one postanu dio Crkve, no ne smijemo biti netolerantni prema njima, nego puni razumijevanja i prihvaćanja.

         Evanđelist Ivan smatra da trebamo biti zahtjevni. Zabranio je jednome koji nije pripadao dvanaestorici da u Isusovo ime istjeruje zloduhe. To mu se činilo ispravno, jer da bi se netko služio Isusovim imenom, morao bi biti s Njim, a ne neovisan od Njega.

         No, Isus je suprotnog mišljenja i kaže učenicima: „Ne branite mu! Jer nitko ne može učiniti nešto silno u moje ime pa me ubrzo zatim pogrditi. Tko nije protiv nas, za nas je“ (Mk 9,39-40). Tako se Isus pokazuje prilagodljiv, onaj koji prihvaća i razumije; ne nepopustljiv i nepomirljiv. On ne želi da se zabranjuje dobro koje može biti učinjeno, iako prilike ne izgledaju u svemu redovite.

         Isto se ponašanje ističe u prvom čitanju iz Knjige brojeva. Mojsije mora podijeliti svoje zadatke sa sedamdeset starješina. Gospodin je uzeo duh koji je počivao na njemu i udahnuo ga starješinama. Oni su tada počeli prorokovati, to jest, govoriti nadahnuto pokazujući na taj način da ih je Bog izabrao kako bi vodili svoj narod.

         Dva su čovjeka ostala u taboru. Bili su među upisanima, premda nisu došli u šator. Duh je i na njima počivao, te su počeli i oni prorokovati. Neki se mladić zbog toga sablaznio. Ta dva čovjeka nisu bila u skupini koja je otišla u šator, dakle, nisu smjeli prorokovati. Mladić je otrčao i izvijestio o tome Mojsija.

         U tom trenutku Jošua počne odmah braniti Mojsija, govoreći: „Mojsije, gospodaru moj, ušutkaj ih!“ (Br 11,28). Mojsije se, međutim, pokazuje kao onaj koji prihvaća. Nije ljubomoran i zato odgovara Jošui: „Zar si zavidan zbog mene!“ I dodaje: „Oh, kad bi sav narod Gospodnji postao prorok! Kad bi Gospodin na njih izlio svoga duha!“ (Br 11,29). Na taj je način odbio svaku ljubomoru i posesivnu ljubav.

         Milosti Božje ne smiju za nas biti prilika za ljubomoru i zavist, nego prilika za otvorenost, jer sve milosti idu u smjeru univerzalne ljubavi.

         Isus slično u evanđelju predlaže ponašanje prilagodljivosti i tolerancije. Zato kaže Ivanu i apostolima: „Ne branite mu!“. I zatim dodaje: „Tko nije protiv nas, za nas je“ (Mk 9,39-40). Iako je osoba daleko od Isusa, iako nije ujedinjena s Njim kao Njegov pravi apostol, no ako čini dobro u njegovo ime, s Njim je; nije protiv Njega, jer s Njim čini dobro. Zato Isus kaže: „Za nas je“.

         U jednom drugom odlomku On kaže: „Tko nije sa mnom, protiv mene je, i tko ne sabire sa mnom, rasipa“ (Mt 12,30). No, tu se radi o drugačijem slučaju jer je potrebno napraviti osobnu odluku u odnosu prema Isusu; potrebno je biti za Njega, inače smo protiv Njega.

         Zatim nam Isus daje pouku o slučajevima u kojima moramo biti nepopustljivi i nepomirljivi, a to su slučajevi sablazni. Sablažnjavati znači navoditi nekoga na zlo.

         Isus počinje s obranom malenih od svake vrste korupcije govoreći: „Onomu naprotiv tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju, daleko bi bolje bilo da s mlinskim kamenom o vratu bude bačen u more“ (Mk 9,42).

         Danas se često govori o pedofiliji. Sam po sebi taj bi pojam morao imati pozitivno značenje, jer etimološki znači „prijateljstvo prema djeci“, no u našem je rječniku dobio vrlo negativno značenje: navoditi, odvesti, uvoditi djecu u nečistoću.

         Isus brani djecu najvećom snagom te kaže da bi bilo bolje podnijeti najgore muke, objesiti si mlinski kamen oko vrata i baciti u more, negoli sablazniti djecu.

         Zatim se osvrće na druge slučajeve u kojima treba biti nepopustljiv, uporan i nepomirljiv: „Pa ako te ruka sablažnjava, odsijeci je. Bolje ti je sakatu ući u život nego s obje ruke otići u pakao, u oganj neugasivi. I ako te noga sablažnjava, odsijeci je. Bolje ti je hromu ući u život nego s obje noge biti bačen u pakao. I ako te oko sablažnjava, iskopaj ga. Bolje ti je jednooku ući u kraljevstvo Božje nego s oba oka biti bačen u pakao, gdje crv njihov ne gine niti se oganj gasi“ (Mk 9,43-48).

         Očito je, Isus tu koristi simboličan govor predstavljajući konkretne primjere: ruku, nogu i oko. No, u stvari, nije samo ruka, noga i oko ono što navodi čovjeka na zlo, nego i njegove zle nakane. Ipak, tim nam primjerima Isus želi pomoći kako bismo shvatili da u prilikama koje vode u smrtni grijeh moramo biti radikalni prihvaćajući također teška i bolna odricanja.

         U toj se nakani možemo sjetiti rečenice koju je kraljica Kastilje govorila svojem sinu Luju IX., francuskom kralju: „Više bih voljela vidjeti te pred sobom mrtva, nego da učiniš neki smrtni grijeh“. Majka koja govori te stvari svojem sinu pokazuje da je uistinu razumjela težinu smrtnoga grijeha i da zna da je smrt duše gora od tjelesne smrti.

         Trebamo imati isto uvjerenje. Uistinu je važno znati biti nepopustljiv i nepomirljiv kada se radi o teškoj nevjernosti Gospodinu; nevjernosti koja priječi ulazak u vječni život i u vječno zajedništvo s Bogom. Stvari koje priječe ulazak u vječni život krajnje su loše, zato ih moramo odbijati na najodlučniji način.

         Nažalost u naše se vrijeme mnogo govori o dopustivosti, te se tako opravdavaju mnoga loša ponašanja. Mi kršćani trebamo biti sol zemlje, moramo sačuvati sav svoj okus, zato moramo svom snagom odbijati sve napasti koje nam nudi moderan svijet.

         Drugo čitanje vrlo snažno govori protiv nepoštenih bogataša koji iskorištavaju radnike: „Evo: plaća kosaca vaših njiva koju im uskratiste, viče i vapaji žetelaca dopriješe do ušiju Gospodina nad vojskama“ (Jak 5,4).    Jakov apostol želi te osobe otrijezniti prijetnjom božanskih kazni. Oni se moraju obratiti i zauzeti nepopustljiv stav prema svakom obliku nepoštenja.

         Čitanja sutrašnje nedjeljne liturgije daju nam važne pouke. Molimo Gospodina da nam podari snagu da budemo zaista uporni, nepopustljivi i nepomirljivi kada je to potrebno, a s druge strane, da budemo prilagodljivi kada to traži ljubav.