Razmišljanje uz 24. nedjelju kroz liturgijsku godinu

Ivica Hadaš - Vatikan

Liturgija nam sutrašnje nedjelje predstavlja vrlo važan evanđeoski događaj. Isus pita učenike što ljudi misle tko je On, i zatim što oni misle tko je On, te nakon Petrove ispovijesti naviješta svoju muku. Taj navještaj priprema prvo čitanje koje je, naime, proročanstvo proroka Izaije o Sluzi Gospodnjem. Drugo je čitanje odlomak iz Poslanice svetog Jakova apostola koji govori o vjeri koja se mora pokazati djelima.

Nakon prvoga dijela svojega javnoga života Isus odlazi u Krajeve Cezareje Filipove, područje na sjeveroistoku Palestine. Tamo pita svoje učenike: „Što govore ljudi, tko sam ja?“ (Mk 8,27). Njegova je služba imala veliku uspjeh; govorio je kao ni jedan čovjek do tada (Iv 7,46), te je u isto vrijeme očitovao izvanrednu dobrotu i nevjerojatnu snagu; prihvatio je sve i izliječio mnoge bolesnike. Zato Njegova osoba izaziva mnoga pitanja; ljudi se pitaju tko je ta osoba tako snažna i tako dobra?

Učenici odgovaraju na prvo Isusovo pitanje: za neke je On Ivan Krstitelj koji je uskrsnuo; za druge Ilija, prorok koji prema Bibliji nje umro, nego je bio uznesen na nebo, te su čekali njegov povratak; za druge pak jedan od proroka koji je imao sličnu sudbinu. Ljudi su, dakle, nesigurni kada govore o Njegovom istinskom identitetu.

Isus, stoga, učenicima upućuje drugo pitanje: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?“ (Mk 8,29). Petar odgovara: „Ti si Pomazanik, Krist!“ (Mk 8,29). Petar je bio potaknut Duhom Svetim, zato je prepoznao da je Isus Mesija, obećani kralj iz Davidova plemena, kralj koji je morao biti Sin Božji. Bog je, naime, obećao po ustima proroka Natana: „Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin“ (2 Sam 7,14).

Isusova je reakcija na tu Petrovu ispovijest je neočekivana. On prihvaća taj naziv, ali strogo zabranjuje učenicima da nikom ne govore da je On Mesija. Razlog za to je isti kao i nakon umnažanja kruhova, nagnao ga je da se povuče sam u goru, odbijajući da postane kralj (Iv 6,15).

U stvari, iščekivanje Mesije u židovskom se narodu odvijalo na način koji se nije sviđao Isusu. On je bez sumnje svjestan da je Mesija, no zna da sudbina Mesije nije ona kako je zamišljaju ljudi. Oni su zamišljali Mesiju kao kralja koji pobjeđuje, i još više, kao osobu koja treba dići ustanak protiv Rimljana, uzeti vlast i oružjem osloboditi židovski narod. Isus, međutim, ne namjerava podupirati tu sliku Mesije; zato zabranjuje učenicima da objavljuju da je on Mesija.

U tom trenutku Isus počinje poučavati da Sin čovječji mora mnogo trpjeti. „Sin čovječji“ je izraz koji Isus često koristi kako bi naznačio, samoga sebe. To je naziv koji nema ništa pobjedničkoga, nego jednostavno želi ukazati na čovjeka koji je dobio poslanje bez vojničkog prizvuka koji proizlazi iz naziva Mesija.

Isus potvrđuje da će Sin čovječji morati mnogo trpjeti, biti osuđen od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, da će biti ubijen i nakon tri dana da će uskrsnuti. On to govori otvoreno.

Petar ga, dakle, uzme na stranu i počne ga prekoravati. Ne prihvaća tu ponižavajuću sudbinu za Isusa. On zamišlja Mesiju kao pobjednika, a ne kao čovjeka kojega će ljudi osuditi, koji će morati trpjeti, koji će biti optužen, mučen i na kraju ubijen.

Isusova je reakcija odlučna i stroga. Petar ga je prekoravao i odvraćao, no sada je On taj koji prekorava njega i kaže: „Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!“ (Mk 8,33). Božje misli nisu jednake onima koje imaju ljudi, kaže prorok Izaija (Iz 55,8-9).

U Isusovom slučaju, Božje su misli da On mora proći kroz tešku i ponižavajuću muku. No, ta će muka za sve ljude imati mnogo pozitivnih učinaka spasenja; učinke koji se ne mogu postići oružanom vojnom pobjedom.

To je Božji projekt koji je već bio najavljen, možda ne na tako izričit način, u proroštvima i osobito u pjesmama o Sluzi Gospodnjem.

Izaijina proroštva o Sluzi Gospodnjem ne govore izričito o Mesiji, te zbog toga daju povoda različitim tumačenjima. Ipak, navještaju sudbinu trpljenja za Slugu Gospodnjega. On mora podmetnuti leđa onima što ga udaraju, obraze onima što mu bradu čupaju, a lice svoje ne smije zakloniti od pogrda i pljuvanja (Iz 50,6). Njegova je sudbina zaista ponižavajuća.

No, Sluga Gospodnji kaže: „Gospodin Bog mi pomaže, zato se neću smesti. Zato učinih svoj obraz ko kremen i znam da se neću postidjeti“ (Iz 50,7). U toj je ponižavajućoj sudbini Sluga siguran da mu Bog pomaže. Zato ne gubi hrabrost, dapače, pokazuje izvanrednu postojanost.

Nakon navještaja muke, Isus daje opću pouku koja vrijedi za sve one koji žele postati njegovi učenici: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom“ (Mk 8,34). To su vrlo jasne riječi koje odbacuju svako zavaravanje samoga sebe, onoga tko želi postati Mesijin učenik kako bi pobjeđivao s Njim i zadovoljio svoje ljudske potrebe. Isus naglašava da treba zanijekati samoga sebe, dakle, odreći se svojih ljudskih želja za pobjedom, uspjehom i vlašću, uzeti svoj križ i slijediti ga.

Zatim daje opće pravilo: „Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga“ (Mk 8,35). Da bismo razumjeli tu mudru i važnu Isusovu riječ, potrebno je prisjetiti se da je čovjekov poziv, poziv na ljubav. Bog koji je ljubav, stvorio nas je da bi nam priopćio svoju ljubav i da bi nas učinio sposobnima da živimo u ljubavi.

Stoga se čovjekova sreća ne nalazi u sebičnosti, nego u ljubavi. Tko želi spasiti svoj život, izgubit će ga, jer ide putom sebičnosti i na njem ne može naći istinsku radost. Međutim, tko prihvaća izgubiti svoj život zbog Isusa i Njegovog evanđelja, spasit će ga, jer odlučno ide putom ljubavi; zbog ljubavi Gospodinove prihvaća tešku sudbinu, tešku borbu, prihvaća izgubiti vlastiti život zbog ljubavi, te tako postiže savršenu i konačnu radost.

Moramo uvijek imati na pameti tu Isusovu pouku, jer spontano nastojimo tražiti sreću na neposredan način; naime, idemo putom sebičnosti koji ne vodi u istinsku radost. Međutim, moramo uvijek biti spremni izgubiti svoj život, a to znači odreći se svojih neposrednih potreba kako bismo tražili kraljevstvo Božje koje je kraljevstvo ljubavi, mira i radosti.

Drugo čitanje sutrašnje liturgije govori o vjeri koja se mora očitovati u djelima. Sveti Jakov kaže: „Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djelâ nema? Može li ga vjera spasiti?“ (Jak 2,14).

Čini se da tu Jakov ide suprotnim smjerom od Pavlovoga, koji u nekoliko odlomaka svojih poslanica osuđuje ponašanje koje gaji povjerenje samo u svoja djela. U stvari, Jakovljeva se pouka ne protivi Pavlovoj, jer ono što njega odbija upravo je povjerenje u „djela zakona“. Pavao nikad ne govori protiv „djela vjere“; dapače, u Poslanici Galaćanima kaže: „U Kristu Isusu ništa ne vrijedi ni obrezanje ni neobrezanje, nego vjera ljubavlju djelotvorna“ (Gal 5,6). Ta tvrdnja odgovara Jakovljevoj pouci koja traži da se vjera očituje u djelima, da rađa djela ljubavi. Ako ne rađa takva djela, vjera je mrtva u sebi.

Ta se Jakovljeva pouka nije svidjela Martinu Luteru koji je loše protumačio Pavlove riječi misleći da se on protivio svim djelima kakva god ona bila. S određenim prezirom Luter je Jakovljevu poslanicu okarakterizirao kao slamu. Međutim, nije shvatio da se Pavao i Jakov potpuno slažu; obojica žele da vjera bude djelotvorna, da ne bude samo apstraktna teorija i ideologija, nego dinamizam koji preobražava čitav život.

Osim toga, potrebno je primijetiti da ta Jakovljeva pouka potpuno odgovara Isusovoj pouci iz evanđelja sutrašnje liturgije. U kreposti naše vjere pozvani smo izgubiti svoj život zbog ljubavi, te ćemo tako postići istinski život, istinsku radost i vječnu sreću. Mučenici su imali hrabrosti za gubitak vlastitog života zbog ljubavi prema Gospodinu te su tako postigli istinsku radost i vječnu sreću. I mi moramo uvijek slijediti taj smjer vjerom koja nas sve više oslobađa naše sebičnosti i koja nas sve više vodi putom velikodušnosti i ljubavi.