Traži

Ozdravljenje gluhonijemog čovjeka Ozdravljenje gluhonijemog čovjeka 

Razmišljanje uz 23. nedjelju kroz liturgijsku godinu

Krštenje je ozdravljenje od gluhoće,, daje nam sposobnost da slušamo riječ Božju, da je razumijemo i da je kušamo, te tako uđemo u komunikaciju s Bogom

Ivica Hadaš - Vatikan

Današnje nam evanđelje predstavlja čudesno ozdravljenje gluhonijemog čovjeka, događaj koji ima duboko značenje za naš kršćanski život. Na taj nas događaj priprema prvo čitanje iz Knjige proroka Izaije koje naviješta čuda koja će učiniti Bog. U drugom nas čitanju apostol Jakov potiče da se zaista kršćanski ponašamo.

U prvom čitanju prorok Izaija naviješta kraj progonstva i čudesan Božji zahvat. Obraća se prognanicima govoreći: „Budite jaki, ne bojte se!“ (Iz 35,4). Židovi su, naime, otišli u izgnanstvo u Babilon, a sada prorok vidi kraj tom trpljenju koje su prouzročili grijesi naroda.

Izaija naviješta da će Bog posredovati na čudesan način. Navodi popis čudesnih ozdravljenja koja će Bog učiniti: „Sljepačke će oči tad progledati, uši se gluhih otvoriti, tad će hromi skakati ko jelen, njemákov će jezik klicati“ (Iz 35,5-6). S druge strane prorok naviješta da će „u pustinji provreti vode, i u stepi potoci, sažgana će zemlja postat jezero, a tlo žedno izvori“ (Iz 35,6-7).

Radi se, dakle, o čudesnoj preobrazbi čovječanstva i prirode zahvatom Boga koji djeluje da bi posvuda donio radost, povjerenje i puninu života. To što je Izaija navijestio ostvaruje se u otajstvu Isusa koji se u beskrajnom milosrđu posvećuje ozdravljenju svih bolesnih i nemoćnih. Evanđeoski odlomak današnje liturgije prikazuje kako mu dovode gluhonijemog moleći ga da stavi na njega ruke.

Gluhonijemi je osoba nesposobna za komunikaciju, dakle, isključen je iz društvenog života. Njegova je situacija vrlo teška, to više što u onim vremenima nije postojala nikakva naprava koja bi pomogla gluhoći i nijemosti. Gluhonijemi je osoba koja ne čuje ono što mu se kaže i ne može odgovoriti. Trebamo primijetiti da se korijen njegove nevolje nalazi u gluhoći; nijem je, jer je gluh. Imamo organe koji su predviđeni za govor: usta, jezik i glasnice, ali ako je u pitanju gluhoća, oni se ne vježbaju, te se zato ne mogu koristiti.

Ljudi koji su doveli gluhonijemog mole Isusa da stavi na nj ruke. Isus ga, dakle, odvodi na stranu, daleko od mnoštva. Tu, kao i u raznim drugim prilikama, možemo primijetiti Isusovu diskreciju. On ne nastoji ostaviti dojam na ljude, ne traži popularnost ili uspjeh, nego samo da učini dobro ljudima, te mu je draže da ga ne vide kada čini čudo. Zato odvodi gluhonijemog podalje od mnoštva.

Zatim stavlja prste u uši tog čovjeka i slinom mu dotiče jezik. To nas navodi da razmišljamo o važnosti Utjelovljenja. Isus je čovjek koji je stvarno uključen u ljudski život, čovjek koji prstima dotiče uši gluhonijemog i pljuvačkom njegov jezik. Mogao je učiniti čudo jednom jednostavnom riječi, ali nije to učinio. Pokazao je veliko zanimanje za teško stanje tog čovjeka i učinio zahvat gestom u koju je uključeno čitavo njegovo čovještvo.

Isus gleda prema nebu. Ta gesta želi pokazati da se čudo događa po jedinstvu Isusa s Ocem. Zatim Isus uzdahne i kaže „Effatà“, to će reći: „Otvori se!“ I odmah se otvore uši tog čovjeka, razdriješi spona jezika te stade govoriti razgovijetno (Mk 7,34-35). Gluhonijemi je ozdravio i uključen je u društveni život; sada može komunicirati, može čuti što mu se govori i može se izraziti svojim ustima.

Zatim nam evanđelje ponovo pokazuje Isusov smjer: „Zabrani im da nikome ne kazuju. No što im je on više branio, oni su to više razglašavali i preko svake mjere zadivljeni govorili: Dobro je sve učinio! Gluhima daje čuti, nijemima govoriti!“ (Mk 7,36-37).

Crkva je koristila to Isusovo čudo kako bi objasnila učinke krštenja, te je u obredima poslije krštenja sačuvala Isusovu gestu doticanja ušiju i usta. Time se želi pokazati da je krštenje ozdravljenje od gluhoće, da nam daje sposobnost da slušamo riječ Božju, da je razumijemo i da je kušamo, te da tako uđemo u komunikaciju s Bogom. S druge strane, krštenje je također ozdravljenje od nijemosti; daje nam sposobnost da razgovaramo s Bogom i o Bogu; sposobnost da molimo i hvalimo Boga; te sposobnost da svjedočimo svoju vjeru. Na taj su način krštene osobe potpuno uključene u kršćansko društvo, u Crkvu i u zajedništvo s Bogom.

Moramo biti svjesni velikoga dara koji smo primili u krštenju. Taj nam je sakrament dao sposobnost da slušamo riječ Božju, sve ono što Duh kaže Crkvi u obliku spoznaje, nagovora i utjehe. S druge strane, dao nam je sposobnost da svjedočimo svoju vjeru. Naime, ako slušamo ili meditiramo u svojem srcu riječ Božju možemo je također komunicirati drugima. Možemo, kako kaže  apostol Petar, slaviti čudesa onoga koji nas „iz tame pozva k divnom svjetlu svojemu“ (1Pt 2,9). Tako naš kršćanski život postaje život potpune komunikacije, dapače, punog zajedništva, a to širi u našim srcima radost, mir i povjerenje.

Trebamo tražiti od Gospodina milost da možemo izražavati sposobnosti koje su nam dane u krštenju. Prečesto se ponašamo kao gluhi i nijemi. Naš kršćanski život, naime, treba biti život komunikacije i zajedništva s Bogom i s braćom u svjetlu vjere i u ljepoti istine i ljubavi.

Drugo čitanje nije povezano s događajem o kojem se govori u evanđelju, ali je povezano s kršćanskim životom, sa životom vjere i ljubavi. Te dvije kreposti usko su vezane među sobom. Koliko vjerujemo u ljubav Gospodinovu, toliko smo otvoreni za ljubav i spremni ljubiti. Evanđeoska nam riječ priopćava vjeru i potiče nas na ljubav.

Apostol nas Jakov upozorava da moramo paziti na nedostatak bilo vjere, bilo ljubavi u svojem ponašanju. Zato kaže: „Vjeru Gospodina našega Isusa Krista slavnoga ne miješajte s pristranošću!“ (Jak 2,1). Moramo sačuvati čistu vjeru, neokaljanu i ne popuštati osobnim slabostima koje nas udaljavaju od vjere i ljubavi. Naime, one su izrazi sebičnosti: činimo uslugu nekoj osobi kako bismo nakon toga primili druge usluge; dajemo onome tko nam može uzvratiti, a ne dajemo siromašnim osobama, koje nam ne mogu uzvratiti.

Nakon toga nam apostol Jakov prikazuje slučaj bogataša koji dolazi u kršćansku zajednicu prekrasno obučen, sa zlatnim prstenom na ruci, i siromaha koji dolazi u bijednoj odjeći. Kome nedostaje vjere, odmah razlikuje ponašanje te dvojice; slaže se s bogatašem, jer on može dati mnogo, ima veliku moć i veliki utjecaj; te ne pridaje nikakvu vrijednost siromašnom. Onaj pak koji ima vjere, zna da Bog ljubi sve osobe i ne čini razlike među osobama na temelju odjeće ili bogatstva.

Dapače, Bog ljubi osobito siromašne. „Nije li Bog one koji su svijetu siromašni izabrao da budu bogataši u vjeri i baštinici Kraljevstva što ga je obećao onima koji ga ljube?“ (Jak 2,5), primijetio je Jakov. U evanđelju se Isus pokazuje pažljiv osobito prema siromašnima, daje prednost njima, a ne bogatima kao što se često događa u svijetu.

Tako kršćanin živi u vjeri i ljubavi, s punom slobodom srca i duše. Zajedništvo sa svim osobama zahtijeva tu nutarnju slobodu utemeljenu na vjeri. Vjera nam pokazuje istinske vrijednosti, usmjerava nas prema univerzalnoj ljubavi, čuva nas od mnogih napasti koje nas udaljuju od Boga i čine naš život zaista bijednim u njegovim očima.

Prihvatimo te snažne riječi apostola Jakova kojima je svrha da nam pomognu napredovati u kršćanskoj vjeri. Moramo još bolje slušati riječ Božju koju su nam prenijeli apostoli, ne smijemo biti gluhi na nju, nego je prihvatiti u nutrini. Tada će nas ona voditi i pomoći nam da neprestano rastemo u vjeri i ljubavi. 

Ovdje poslušajte prilog: Razmišljanje uz 23. nedjelju kroz liturgijsku godinu
09 rujna 2018, 17:27