Sveti papa Ivan Pavao II. i Kofi Annan, dobitnik nobelove nagrade Sveti papa Ivan Pavao II. i Kofi Annan, dobitnik nobelove nagrade 

O enciklici "Fides et ratio" pape Ivana Pavla II., u povodu 20. obljetnice njezina objavljivanja

Vjera i razum (ʹFides et ratioʹ) izgledaju poput dvaju krila kojima se ljudski duh uzdiže k promatranju istine

Marito Mihovil Letica - Zagreb

U prošlotjednome prilogu bilo je riječi o ʺpost-istiniʺ svojstvenoj postmodernom ili, kako se sve češće čuje, post-postmodernom dobu, te smo ʺpost-istiniʺ i relativizaciji istine suprotstavili apsolutnu Istinu koju nam je svojim utjelovljenjem donio i predočio Bogočovjek Isus Krist. Zaista, On je apsolutna, preegzistentna Istina, praiskonska i svevremeno suvremena – kraljuje prošlim, sadašnjim i budućim vremenom, cjelokupnom vječnošću.

O veličajnosti Bogom dane istine govori na osobit način sveti papa Ivan Pavao II. u enciklici ʺFides et ratioʺ objelodanjenoj prije 20 godina, 14. rujna 1998. Enciklikom se Papa zalaže za komplementarnost vjere i razuma, o čemu u proslovnom obraćanju naslovnicima slikovito i jezgrovito veli:

ʺČasna braćo u biskupskoj službi, / pozdrav vam i Apostolski blagoslov! / Vjera i razum (ʹFides et ratioʹ) izgledaju poput dvaju krila kojima se ljudski duh uzdiže k promatranju istine. Sam Bog je pak onaj koji je usadio u srca ljudi nastojanje da spoznaju istinu i da najposlije ipak spoznaju i njega kako bi spoznavajući i ljubeći njega prispjeli isto tako k punoj istini o samima sebi […].ʺ

Enciklika je potaknuta modernom antropologijom pri čemu Ivan Pavao II. ističe da se ʺnužnost nekoga čvrstog temelja na kojem bi se mogao izgraditi život pojedinih ljudi i društva osjeća tim jače, osobito kad je nužno ustanoviti djelomičnu narav postavki koje uzdižu prolazne stvari na stupanj vrednota i dok se pričinjaju da su sama moć kojom se može postići pravi smisao životaʺ (br. 6). Papa pronalazi i predočava apsolutnu istinu te iz nje proizlazeću bezuvjetnu vrijednost, čime zacrtava ispravan put koji imamo slijediti da ne bismo odlutali u agnosticističke, skepticističke, relativističke ili nihilističke struje mišljenja te se izgubili u njihovim zatornim virovima. Usuprot vremenu koje imperativom političke korektnosti nekritički nameće pluralnost mišljenja te zapada u indiferentizam – čime daje jednako pravo svim misaonim pozicijama, čak i onima koje su međusobno suprotstavljene – treba jasno reći da ne može biti više različitih istina. To je izravno kršenje načela neprotuslovlja ili neproturječja, temeljnoga načela bitka i mišljenja, o kojemu Aristotel govori u 4. knjizi ʺMetafizikeʺ. Jedna od pojednostavljenih formulacija toga načela kaže da ʺono što jest ne može, u onom smislu u kojem jest, istodobno ne biti.ʺ Dakle, ne bismo smjeli govoriti da svatko ima svoju istinu i slično, jer o jednoj određenoj stvari postoji samo jedna istina. Druga je stvar što svatko može drukčije vidjeti i tumačiti tu jednu i jedincatu istinu. O univerzalnosti načelâ Ivan Pavao II. u enciklici ʺFides et ratioʺ kaže:

ʺPomislimo, primjerice, na načela neproturječnosti, svršnosti i uzročnosti, na zamisao osobe kao slobodnog razumnog subjekta te na njezinu sposobnost da spozna Boga, istinu i dobro; pomislimo, isto tako, na neke glavne moralne norme koje su svima podjednako zajedničke. Ove i druge teme dokazuju, ostavimo li po strani različita školska naučavanja, da postoji uređena cjelina spoznaja u kojima se može razaznati neka vrsta duhovne baštine čovječanstva. Tako se događa da pred očima otkrivamo izvjesnu ʹimplicitnu filozofijuʹ, načela koje svaki čovjek osjeća da ih ima, premda u posve općenitom i nesvjesnom obliku.ʺ (br. 4)

Spomenimo i to da je, uz encikliku ʺAeterni Patrisʺ pape Lava XIII., koja je objavljena 1879., ʺFides et ratioʺ pape Ivana Pavla II. jedina enciklika izričito posvećena odnosu vjere i razuma, teološke i filozofske misli. Obojica papa željela su, svaki u specifičnim okolnostima svojega vremena, ukazati na potrebu jedinstva vjere i razuma usuprot filozofijskim i teologijskim naučavanjima koja negiraju rečeno jedinstvo, bilo da odbacuju vjeru, kao što to čine pozitivizam i scijentizam, bilo da odbacuju razum i prirodnu znanost, na čemu svoja učenja zasnivaju biblijski fundamentalizam, fideizam i tradicionalizam.

Ivan Pavao II. ističe da je biblijska objava izazov teologiji i filozofiji te da vjera podupire razum, koji nije sam sebi dovoljan. Papa u enciklici ʺFides et ratioʺ podastire pregled odnosa vjere i razuma tijekom povijesti te objašnjava razloge raspada njihova jedinstva upozoravajući na proistekle posljedice. Nakon uvoda naslovljenog ʺSpoznaj samoga sebeʺ slijedi sedam poglavlja naznačenih naslovima: ʺOčitovanje Božje mudrostiʺ, ʺVjerujem da bih razumioʺ, ʺRazumijem da bih vjerovaoʺ, ʺO odnosu vjere i razumaʺ, ʺProsudbe Učiteljstva u filozofijskom područjuʺ, ʺUzajamno djelovanje između teologije i filozofijeʺ te ʺDanašnji zahtjevi i dužnostiʺ.

O 20. obljetnici ovoga važnog crkvenog dokumenta poželjno je čuti što u članku ʺPrirodne znanosti i enciklika ʹFides et ratioʹʺ kaže teorijski fizičar i znanstveni etičar prof. dr. Marijan Šunjić, koji je tijekom 1990-ih bio rektor Sveučilišta u Zagrebu te potom izvanredni i opunomoćeni veleposlanik Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici:

ʺPrvi jači poticaj za ponovno razmatranje [odnosa znanosti prema filozofiji i posebno prema religiji] dala je enciklika pape Ivana Pavla II. ʹFides et ratioʹ, ʹVjera i razumʹ, koju sam s velikim zanimanjem pročitao 1998. godine i otkrio začuđujuću srodnost izloženih ideja sa svojim praktičnim iskustvom znanstvenika, […] / Jedno od velikih iznenađenja koje sam doživio čitajući encikliku ʹVjera i razumʹ bila je, dakle, spoznaja koliko je papa Ivan Pavao II., kao teolog i filozof, uspio shvatiti narav istraživanja s kakvim se obično srećemo u prirodnim znanostima, […] što je izuzetno teško bez osobnog iskustva.ʺ

A isusovački filozof i teolog prof. dr. Nikola Stanković, umirovljeni profesor Filozofskoga fakulteta Družbe Isusove (danas je to Fakultet filozofije i religijskih znanosti), zaključio je članak ʺʹFides et ratioʹ – konsekvencije za filozofiju o Boguʺ sljedećim odlomkom:

ʺOva je enciklika zapravo veoma optimistična. Autora nije strah od ljudskih mogućnosti, nego se istinski raduje rasponu ljudskog duha i uvjeren je da će i filozofi pripomoći da čovječanstvo ne samo ne živi u zabludi nego da će se radovati spoznavanju istine i životu po njoj. Zato je enciklika ʹFides et ratioʹ pravi nagovor na filozofiju. Jedva da će je itko prezreti komu je stalo do istine.ʺ 

Ovdje poslušajte prilog: O enciklici "Fides et ratio" pape Ivana Pavla II., u povodu 20. obljetnice njezina objavljivanja
30 rujna 2018, 17:34