O dobu tzv. "post-istine" te vječnoj Istini koju nam je svojim utjelovljenjem donio i predočio Isus Krist

Marito Mihovil Letica - Zagreb

Živimo u postmodernome dobu ili, kako se sve češće može čuti, ʺpost-postmodernomeʺ, kada razni pomodni pluralizmi mišljenja i zavodljivi populizmi pokušavaju zabaciti istinu; prvo ju relativizirati, potom dokinuti. Pritom se nastoji prikazati da je pluralizam mišljenja nešto demokratično, a populizam pseudo-demokratično ili nedemokratično; pluralizam se prema tim pojednostavljenim, površnim i kadšto tendencioznim tumačenjima ima zasnivati na racionalnome mišljenju samosvjesnih pojedinaca i njihovim razložno izgrađenim stajalištima, a populizam raste na instrumentaliziranom instinktu mase, zavedene svjetine. Razumije se da je pluralizam mišljenja bolji i prihvatljiviji od jednoumlja i totalitarizma, ali valja imati na umu da je tanka crta koja pluralizam dijeli od relativizma.

Nije riječ o ničemu novome. Tako je u 5. stoljeću prije Krista sofist Protagora u svojemu spoznajnom i etičkom relativizmu naučavao da nema objektivne istine, nego samo subjektivne. Vino nije po sebi ni slatko ni kiselo, ni dobro ni loše, nego je onakvo kakvo se komu čini. To je primjer nekovrsnoga senzualističkog pluralizma. Slično je Protagora razmišljao i o državi kada je rekao: ʺŠto koja država drži za pravedno i lijepo, to i jest za nju tako i dok joj se svidi.ʺ Njegovu se spoznajnom i etičkom relativizmu odlučno suprotstavio umni i pravedni Sokrat, za kojim je hrlila mladež željna znanja, istine i krjeposti. Njega će atenska demokracija osuditi na smrt nakon optužbe da ʺne vjeruje u državne bogove i kvari mladežʺ.

Spoznajni i etički relativizam sofistâ na posve određeni način živi i u našemu post-postmodernome vremenu, u kojemu se govori o ʺzastarjelosti istineʺ. Sve češće se danas može čuti da se nalazimo u dobu ʺpost-istineʺ. Taj rogobatni, zdravom razumu i istinoljubivoj etici suprotstavljeni termin nastao je prijevodom engleske kovanice ʺpost-truthʺ, koja navodno potječe od američkoga dramaturga srpskoga podrijetla Stevea Tesicha. On ju je uporabio 1992. govoreći o aferi ʺWatergateʺ prilikom obilježavanja njezine 20. godišnjice. ʺOxfordski rječnikʺ određuje termin ʺpost-truthʺ kao oznaku za stanje kojemu je svojstveno da na oblikovanje javnoga mnijenja manje utječu činjenice, a više pozivanje na emocije i osobna vjerovanja. Ne treba posebno isticati da širenju post-istine najviše pogoduju internet i društvene mreže.

Dospijevamo pred neotklonjivo pitanje, ne samo važno nego i sudbonosno: Kako se prema svemu tomu trebamo postaviti mi kršćani? Odgovor se nadaje u svojoj jasnoći i jednoznačnosti: onako kao nam o istini govori Bogočovjek Isus Krist, koji je utjelovljena i uosobljena istina, Istina sáma (napisana velikim početnim slovom), preegzistentni Logos, Riječ koja je tijelom postala i nastanila se među nama ljudima. Nasuprot svim relativizmima, neistinama i post-istinama – Isus je apsolutna, preegzistentna Istina kojoj podliježe prošlost, sadašnjost i budućnost, cjelokupna vječnost shvaćena bilo kao neograničeno preobilje vremena, bilo kao njegova odsutnost odnosno postojanje u onostranosti koja izmiče razumu, a otvara se našoj vjeri.

Pitanjem ʺŠto je istina?ʺ, kako čitamo u ʺEvanđelju po Ivanuʺ uzvratio je Pilat nakon što mu je Isus rekao: ʺJa sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glasʺ (Iv 18,37). U Ivanovu evanđelju zapisane su i ove Isusove riječi: ʺJa sam Put i Istina i Život: / nitko ne dolazi Ocu osim po meni. / Da ste upoznali mene, / i Oca biste moga upoznali. / Od sada ga i poznajete / i vidjeli ste gaʺ (Iv 14,6-7). Egzegetski komentar kaže da je Isus istina sáma jer je kao utjelovljeni Sin postao ljudima savršeni izraz Očev – Isus autentično očituje Boga Oca. Toj autentičnosti drugo ime jest istina.

Jedna od teorija istine (koju aristotelovsko-skolastička tradicija poznaje kao teoriju korespondencije ili adekvacije) kaže da je istina poklapanje uma i stvarnosti: ʺVeritas est adaequatio intellectus et rei.ʺ Može se također govoriti o poklapanju mišljenja i bitka, svijesti i svijeta, spoznaje i zbilje, riječi i stvarnosti i slično. Latinskoga podrijetla termin ʺadekvacijaʺ prevodimo kao ʹizjednačavanjeʹ. A izjednačiti se mogu samo jednake stvarnosti, koje se jedna s drugom točno poklapaju. Etimologija hrvatske i slavenske riječi ʺistinaʺ kaže da joj je u korijenu pridjev ʺistiʺ. Kada Isus veli: ʺDa ste upoznali mene, / i Oca biste moga upoznali. / Od sada ga i poznajete / i vidjeli ste gaʺ, On nam drugim riječima hoće reći da je s Ocem jedno, da su Otac i On isto. Upravo zato što je Isus isti kao Bog Otac, po kojemu jest sve što jest, koji je svojom riječju sve pozvao u postojanje – Isus je autentična i potpuna Istina, Božja Istina, koja se u ovome jedincatom slučaju očituje kao istota Boga i njegova Sina, Bogočovjeka Isusa Krista. Po Isusovu utjelovljenju ili učovječenju, ljudi su zamilovani osobitom duhovnom sposobnošću, zadobili su povlasticu blizine objavljene Istine koja je ujedno Put i Život.

Da bismo to spoznali, da bismo se diktatu post-istine suprotstavili životom usklađenim s vječnim, od Boga danim istinama, potrebni su nam vjera i razum. Sveti papa Ivan Pavao II. objelodanio je 14. rujna 1998. encikliku ʺFides et ratioʺ u kojoj se zalaže za komplementarnost tih dvaju pristupa, vjere i razuma, a ne njihovu suprotstavljenost i isključivost. Kao konkretne realizacije vjere i razuma Papa razmatra filozofiju i teologiju. Encikliku ʺFides et ratioʺ otvara Ivan Pavao II. riječima:

ʺČasna braćo u biskupskoj službi, / pozdrav vam i Apostolski blagoslov! / Vjera i razum (ʹFides et ratioʹ) izgledaju poput dvaju krila kojima se ljudski duh uzdiže k promatranju istine. Sam Bog je pak onaj koji je usadio u srca ljudi nastojanje da spoznaju istinu i da najposlije ipak spoznaju i njega kako bi spoznavajući i ljubeći njega prispjeli isto tako k punoj istini o samima sebi […].ʺ

U povodu 20. obljetnice enciklike ʺFides et ratioʺ, okružnoga pisma što ga je Papa na izmaku 20. stoljeća uputio svim biskupima, vjernicima te cijelomu svijetu, bit će riječi u sljedećemu radijskom prilogu za sedam dana.