chi mangia questo pane vivrà in eterno chi mangia questo pane vivrà in eterno 

Razmišljanje uz 19. nedjelju kroz liturgijsku godinu

Ja sam kruh života koji siđoh s neba

Mislav Skelin - Rim

Sveto Pismo nam u Prvoj knjizi o Kraljevima progovara o umoru i potištenosti vjernoga Božjega sluge i proroka Ilije. Nadahnuti pisac ne ustručava se progovarati o ovakvim stvarima. Oni koji slijede Božji poziv, koji mu vjerno služe, koji su mu spremni posvetiti život, mogu prolaziti, i često prolaze teške životne krize i borbe. Ilija žali sebe samoga, jasno i jednostavno izjavljuje kako mu je svega dosta, i želi umrijeti. Zanimljivo je da se sve ovo događa nakon velikog Ilijinog uspjeha na gori Karmel u kojem je ostvario pobjedu nad prorocima boga Baala i u kojem se pokazalo kako je Jahve istinski Bog. Ipak, nakon toga nije došlo do duboke vjerske obnove naroda. Osim toga, Izebela iz Tira koja je bila žena izraelskog kralja Ahaba, bila je vrlo bijesna zbog poraza proroka Baalovih. Odlučila se osvetiti se Iliji. On je otišao u pustinju kako bi spasio svoj život. Tamo ga je snašla žalost. Bog tješi Iliju preko anđela. Zanimljiv je način na koji anđeo djeluje. Gotovo kao psihoterapeut, kao dobar prijatelj, kao osoba koja za drugoga zna učiniti pravu stvar u pravom trenutku. Nešto poput onih osoba koje pomažu ljudima u krizi da se pogledaju na život iz druge perspektive i pokrenu se. Blago, ali učinkovito. Anđeo je duh glasnik Božje volje. Dotiče Iliju i tako ga budi iz sna žalosti. Potom ga potiče da jede i pije. Ilija ponovno liježe. Anđeo ga ponovno budi i potiče da jede i pije, da se pribere, prikupi snagu i krene na dug put do Božje gore Horeba. Iliju čeka susret s Bogom. Čekaju ga i novi zadaci i izazovi. Otkrit će da nije sve tako crno kako mu se činilo.

Ovo što je prorok Ilija proživljavao može nam biti od velike koristi u našem duhovnom životu, osobito u vremenima kada samo blizu žalosti, duhovne suhoće, razočaranja, malodušnosti, kada nemamo snage. U svojoj knjižici Duhovnih vježba sveti Ignacije Lojolski govori o tome da kada ljudi odlučno napreduju u čišćenju duše od grijeha i napreduju u služenju Bogu, dobrom je duhu vlastito da bodri i jača, tješi i do suza gane, nadahnjuje i miri, olakšavajući sve i uklanjajući sve zaprjeke kako bi napredovali u dobru (usp. Duhovne vježbe, 315). Sveti Josemaría Escrivá de Balaguer kaže: „Budi u dobrim odnosima sa svojim anđelom čuvarom. Susreći se s njim kao s dobrim prijateljem, jer on to i jest. Učinit će ti mnogu uslugu u svagdanjim prilikama“ (Put, 562).

U vremenima kada smo loše raspoloženi i razočarani, često se znamo ponašati onako kako ni sami ne volimo. U Poslanici Efežanima sveti Pavao nas moli da ne žalostimo Duha Svetoga. „Daleko od vas svaka gorčina, i srdžba, i gnjev, i vika, i hula sa svom opakošću! Naprotiv! Budite jedni drugima dobrostivi, milosrdni; praštajte jedni drugima kao što i Bog u Kristu nama oprosti“ (Ef 4, 31-32).

Čuli smo u prvom čitanju kako je Ilija, nakon što ga je anđeo probudio, kod uzglavlja našao pečen kruh i vrč vode. Bila je to okrepa za nastaviti živjeti i ispunjavati poslanje. I tijelu i duši potrebna je okrepa. I što smo iscrpljeniji, ta je okrepa potrebnija. Isus za sebe kaže: „Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta“  (Iv 6,51).

Potištenosti, zasićenja, loša raspoloženja, malodušnosti, depresije, dio su života. Prije ili kasnije doći će nam nešto od toga. To je ipak trenutak da dopustimo našem anđelu da nas dotakne i probudi. Trebamo krenuti na put, baš poput Ilije i nahraniti se Onim koji je kruh živi koji je s neba sišao. 

Ovdje poslušajte prilog: Razmišljanje uz 19. nedjelju kroz liturgijsku godinu

 

11 kolovoza 2018, 18:30