Traži

Kruh života Kruh života 

Razmišljanje uz 18. nedjelju kroz liturgijsku godinu

Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti

Mislav Skelin - Rim

Čitanja 18. nedjelje kroz godinu govore nam o duhovnom rastu zajednice i pojedinaca. U čemu je taj duhovni rast? Odgovorimo uz pomoć onoga što svatko od nas zna iz svog iskustva. U životu imamo potrebe i želje. Od preživljavanja do poštovanja i ljubavi. Zato od najranijeg djetinjstva znamo primati darove koji su ispunjenje naših potreba i želja. Volimo darove i volimo darivatelje. Kako rastemo, postajemo sve svjesniji kako sami darivatelji zavrjeđuju ljubav i zahvalnost, i kako je sam darivatelj veći i vrjedniji od svih svojih darova. Potom i sami želimo biti darivatelji. Na kraju te priče, oni koji dođu do ljudske zrelosti, spoznaju da su oni sami i njihovi životi najveći dar koji mogu drugima dati

Bog Izraelce vodi kroz pustinju prema Obećanoj zemlji. Njihova spoznaja Boga još je uvijek vrlo krhka. Prolaze tako Izraelci kroz promjene raspoloženja, sumnje, manjak pouzdanja i nezahvalno mrmljaju protiv Boga. On im daje hranu s neba želeći ih približiti sebi kako bi ga bolje upoznali. „Još večeras ćete jesti meso, a ujutro ćete se nasititi kruha. Tada ćete spoznati da sam ja Gospodin, Bog vaš.“ Oni koji ponešto poznaju povijest Starog Zavjeta, znaju da ni mnogi Božji darovi još uvijek nisu garancija čovjekove zahvalnosti i toga da će čovjek bezuvjetno zavoljeti Boga i predati mu se.  Iz te biblijske povijesti svatko od nas može naučiti mnogo toga korisnog za svoj duhovni život. Možemo se polako pripremati za onaj trenutak duhovne zrelosti u kojem ćemo reći: Bože, sada Te više ne molim da mi dadeš ovo ili ono. Jednostavno želim Tebe samoga i potpuno Ti se predajem. Reći to svim srcem i iskreno možda nije lako, ali samo iskreno zaželjeti, već je mnogo.  

Sveti Pavao u Poslanici Efežanima govori o odlaganju staroga čovjeka, prijašnjega ponašanja te o oblačenju novog čovjeka kojega Bog stvara u pravednosti i svetosti istine. Veliki svetac i naučitelj Crkve, sveti Ivan od Križa tumači nam da ako čovjek želi doći do cilja, a to je puno zajedništvo s Bogom, ne bi trebao biti navezan čak ni na same Božje darove. Potrebno je zahvaliti na daru, ali se na kraju usmjeriti na samoga Darivatelja.

Ovaj govor o razlikovanju dara i Darivatelja može djelovati zbunjujuće u našoj vjerničkoj svakodnevici. Netko bi mogao reći: Ah, te priče iz mističnih visina… To je za nekog drugoga, ne za mene… Srećom, Evanđelje je zapravo jednostavno. Isus jest Dar i Darivatelj. „Zaista, zaista, kažem vam: nije vam Mojsije dao kruh s neba, nego Otac moj daje vam kruh s neba, kruh istinski; jer kruh je Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svijetu.« Rekoše mu nato: »Gospodine, daj nam uvijek toga kruha.« Reče im Isus: »Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.“

Pokušajmo učiniti malu vježbu. Otiđimo na jednu šetnju. Pogledajmo nebo i ljepotu prirode, zanimljivosti grada u kojem živimo. Sjetimo se nekih velikih i veličanstvenih ljudskih dostignuća. Iskreno zahvalimo Bogu na svemu tome. Recimo na kraju s iskrenom vjerom: Bože, neizmjerno si veći i ljepši od svega stvorenoga. Na kraju svega, želim biti s Tobom. Želim Ti služiti. Kada slijedeći put odemo na misu, znajmo da je u bijeloj hostiji Netko veći od svega svijeta i svih zamislivih darova. 

Ovdje poslušajte prilog: Razmišljanje uz 18. nedjelju kroz liturgijsku godinu
04 kolovoza 2018, 18:32