Brat Roger iz Taizéa - molitva i pomirenje za mlade
Alessandro Di Bussolo, Ivica Hadaš - Vatikan
O milosrđu tvojem Gospodine pjevat ću dovijeka. Dvanaest je tisuća ljudi u Crkvi pomirenja u Taizéu, te milijuni duhovno sjedinjeni s njima širom svijeta, tako molilo prije 13 godina, s kratkim zazivima koji su se ponavljali kako ih je naučio brat Roger Schutz, utemeljitelj te ekumenske zajednice. Mnoštvo je pratilo tog malog i krhkog učitelja jedinstva i pomirenja među kršćanima kojega je 16. kolovoza 2005. godine, tijekom večernje molitve, usred njegovih mladih ubila jedna poremećena žena; tog devedesetogodišnjaka s očima djeteta. Od 1940. godine u velikoj su molitvenoj školi, u koju se pretvorilo to selo u francuskoj Burgundiji, odjekivale samo pjesme hvale i radosti, ganutosti i oprosta.
Duboko dirnut, brat Alois Löser, nasljednik kojeg je brat Roger preporučio još 1998. godine da bude na čelu stotine redovnika te zajednice, prisjetio se prvog uvjerenja koje je vodilo put brata Rogera: Bog je ujedinjen sa svakim ljudskim bićem, bez izuzetka. Tako je Roger govorio dvije godine prije svoje smrti, u ožujku 2003. godine, u intervjuu koji je dao za 'Octava dies', časopis Vatikanskog televizijskog centra, te naglasio: Ne bojte se svoje smrti, Krist je tu, nevidljiv, ali duhovno sjedinjen sa svima, bez iznimke. U tim su riječima, ne samo neki, nego čitava Crkva i ljudska obitelj našli pomoć, olakšanje i radost. A radost je toliko potrebna.
Svake su godine stotine mladih dolazile na taj brežuljak u središnjem dijelu Francuske kako bi tamo proživjeli jedan poseban tjedan ispunjen sastancima, pjevanjem, molitvom i tišinom, koji obilježavaju ozračje i iskustvo Taizéa, te gotovo spontano vode prema otkrivanju smisla života. Na kraju molitve u Crkvi pomirenja ili na europskim susretima, brat Roger je često susretao mlade.
Mi u Taizéu slušamo – objasnio je brat Roger u siječnju 1988. godine, u drugom intervjuu za Vatikanski televizijski centar – Moja braća i ja nismo duhovni oci, nego ljudi koji slušaju, ponekad možemo reći nekoliko riječi, govorimo mladima da se pitaju o sebi i da traže u sebi. Tražiti i slušati već je početak ozdravljenja. Nakon toga mladi se pokreću, odlaze u potpuno različita okruženja i mjesta. Neki se vraćaju u obitelj gdje se moli i traži vjera, drugi tamo gdje nema ničega, tamo gdje se ne može ni govoriti ni biti slušan.
Mnogi povjeravaju braći u Taizéu "veliku zabrinutost za budućnost“. Kakvu ćemo budućnost imati, kakav posao, kako pronaći posao i zaraditi za svoj život? To je velika briga za Europu. Rekao bih im da se pokušaju prilagoditi i pronaći unutarnju slobodu koja je neophodno potrebna. Jednostavnost života naš je odgovor. Život sastavljen od malih stvari, gotovo ni od čega, a zatim se hoda, gradi obitelj, izgrađuje zajedništvo. To su misli brata Rogera koje je istaknuo njegov nasljednik brat Alois Löser.
Pokraj Taizèa se prolazi kao pokraj izvora. Putnik se zaustavlja, gasi žeđ i nastavlja put – riječi su svetog pape Ivana Pavla II. koji je 15. listopada 1986. godine došao na taj brežuljak u francuskoj Burgundiji. Te riječi najbolje opisuju poziv ekumenske zajednice koju je 1940. godine osnovao tada dvadesetpetogodišnji Roger Schutz iz protestantske obitelji, a koja od sedamdesetih godina prošloga stoljeća prima tisuće mladih kršćana iz cijeloga svijeta koji su privučeni molitvom, koja se sastoji od melodičnih pjesama s malo riječi, i od dugih šutnji te od zajedničkog života braće.
U glavnim gradovima Europe, na kraju svake godine, deseci tisuća mladih sudjeluju u „hodočašćima povjerenja”, u molitvi i jednostavnom gostoprimstvu koje im pruže obitelji. Vrijedi za mlade, vrijedi za sve dobne skupine - rekao je u intervjuu 2003. godine brat Roger i dodao – kada je povjerenje u Boga i povjerenje u druge stvarnost koja se živi, može se ići naprijed, možemo se radovati, ne idemo prema boli ili kušnji, nego prema miru kao rješenju i dobroti srca.
Mnogo je mladih koji trpe zbog obiteljskih i osjećajnih raskida – podsjetila su braća koja s njima razgovaraju i u Taizéu i na europskim susretima te ponovili njegove riječi – U ovom razdoblju povijesti ima mnogo prekida osjećaja. Kažu to i statistike. Što učiniti? Što reći? Rekao bih, idite kroz kušnje, slijedite put do središta kušnji. Prihvatite te nevolje i pristanite na tu situaciju. Kada su prisutne velike kušnje, istina je, one nas guše, tjeraju nas da se povučemo u sebe. Trpimo zbog drugih, zbog onih koje volimo, jer vidimo kako umiru oni koji su nam blizu. Smrt braće, smrt u obitelji, smrt prijatelja, bolest, to su velike kušnje. Ali mi ih povjeravamo Bogu koji nam govori da nas neće ostaviti slomljene patnjom drugih ili vlastitom, nego da će nam pomoći da nastavimo svoj put – govorio je brat Roger.
