Osvrt na zbornik radova "Hrvatska izvan domovine II"

Marito Mihovil Letica - Zagreb

″Ima više naših zemljaka svijetom rastresenih nego što bi se mislilo. Kako su ovi iskorjenjenici obično najenergičniji naši ljudi, njihov život je pokadšto zanimljiv kao najzabavnija i najpoučnija knjiga.″ Tim rečenicama počinje Matoševa pripovijest ″Vrabac″, neobična i bizarna, objavljena 1902. Antun Gustav Matoš je i danas, više od stoljeća nakon odlaska, po mnogo čemu iznenađujuće aktualan. To nažalost vrijedi i kada je riječ o našim zemljacima koji se danas iseljavaju kao i nekoć, možda i više, još mnoštvenije. Kao da je posrijedi trajna kob s odnedavno pojačanom aktualnošću. To ″odnedavno″ ponajprije znači posljednjih pet godina, od kada je Hrvatska članica Europske unije. Sloboda kretanja u Uniji te veće plaće i bolji životni standard potaknuli su mnoge Hrvate, mahom mlade i obrazovane, da napuste domovinu.

Dakle, trendovi nažalost nisu pozitivni (kako se novinarskom frazeologijom običava reći). Danas se neusporedivo više Hrvata iseljava nego što se iz iseljeništva ili ″dijaspore″ vraćaju. Dobro je pritom napomenuti da podrijetlom grčka riječ ″dijaspora″ znači doslovno ʹrasijanost, rasutost, rastresenostʹ, pa Matoš i u etimološkome smislu ima pravo kada govori o ″našim zemljacima svijetom rastresenima″. No važnije od toga je razumjeti da Hrvati koji žive u Bosni i Hercegovini, Boki kotorskoj, Bačkoj i sl., nisu naša dijaspora, jer se nisu u spomenute zemlje i krajeve doselili iz Hrvatske. Hrvati u BiH, Boki i Bačkoj jesu autohton narod, neovisno o tome jesu li jedan od tri državotvorna naroda, kao u slučaju Bosne i Hercegovine, ili su danas manjina, kao u Crnoj Gori i Srbiji.

O sustavnoj, širokoj i višeaspektnoj te s pozicija visoke politike iskazanoj brizi za iseljene i svukuda po svijetu razasute Hrvate svjedoči na poseban način opsežna knjiga naslovljena ″Hrvatska izvan domovine II″, objavljena u Zagrebu 2017.; nakladnik je Centar za istraživanje hrvatskog iseljeništva, sunakladnik Centar za kulturu i informacije Maksimir, a financijski podupiratelj Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske. Urednici su Marin Sopta, Vlatka Lemić, Mijo Korade, Ivan Rogić i Marina Perić Kaselj. Posrijedi je Zbornik radova predstavljenih na Drugome hrvatskom iseljeničkom kongresu, međunarodnome znanstveno-stručnom skupu održanom u Šibeniku od 1. do 3. srpnja 2016. pod visokim pokroviteljstvom predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović.

Zbornik sadržava predgovor, pet pozdravnih govora s otvaranja Drugoga hrvatskog iseljeničkog kongresa, 82 članka, fotografije sudionika i događanja na Kongresu, sažetke izlaganja i popis izlagača. Obaseže 830 stranica velikoga enciklopedijskog formata.

Premda Zbornik sadržava mnoštvo studioznih, pomno sastavljenih, vjerodostojnih i vrijednih radova koji bivaju autentičnim svjedočanstvima o hrvatskom iseljeništvu od 16. stoljeća do naših dana – osnovna je primjedba, dobrohotna i nepreuzetna, da su se razmjerno malobrojni autori osvrnuli na težak, složen i višestruko uvjetovan problem depopulacije i osiromašivanja, kojemu je najnoviji val iseljavanja u isti mah i uzrok i posljedica.

Jedan od članaka koji se dohvaćaju sve brojnijeg iseljavanja iz Hrvatske jest zajednički rad Anđelka Akrapa, Marina Strmote i Krešimira Ivande naslovljen ″Iseljavanje iz Hrvatske od početka 21. stoljeća: uzroci i posljedice″. Taj je članak vrijedan nešto opširnijeg navođenja:

″Nakon posljednjega vala iseljavanja u 1990-im godinama, Hrvati ponovno odseljavaju. U razdoblju od popisa 1991. do popisa 2001., zbog agresije na Republiku Hrvatsku i pratećih pojava među kojima je svakako najvažnija gospodarska kriza, iz Hrvatske je prema zapadnoeuropskim i prekomorskim zemljama iselilo oko 200.000 osoba. Danas, dvadeset i pet godina poslije početka Domovinskoga rata i egzodusa hrvatskoga stanovništva, u mirnodopskim vremenima, ponovno možemo govoriti o masovnom iseljavanju u istom obujmu i smjeru. Posljednja gospodarska kriza i prateća nezaposlenost stvorile su novi veliki val iseljavanja prema zapadnoeuropskim zemljama. Iako su mnogi predviđali umjeren utjecaj, pokazalo se da je ulazak u Europsku uniju bio značajni moment koji je micanjem, ili barem ublaživanjem, barijera mobilnosti uvelike pospješio odlazak stanovništva u potrazi za boljim životom. [...] Odlazak najvitalnije populacije znači gospodarsko siromašenje i ugrožavanje dugoročnoga sveukupnoga razvoja Hrvatske. Valja imati u vidu da je nemoguće dati točan broj iseljenih iz Hrvatske u promatranom razdoblju. [...] Nije zanemariv broj naših iseljenika koje službena statistika nije registrirala.″

Spomenut ćemo u kratkim crtama još nekoliko članaka. Dražen Živić piše o Hrvatima u Republici Srbiji između ostanka (odnosno opstanka) i demografskog izumiranja, a Žarko Dugandžić svoj je članak naslovio ″Udjel Hrvata u bosansko-hercegovačkom društvu od 1879. do 2013.″. Božo Skoko i Adrian Beljo napisali su članak ″Imidž Hrvatske iz perspektive drugoga i trećega naraštaja hrvatskih iseljenika – povratnika i useljenika u Hrvatsku″, a Iva Čulina predstavila se radom ″Doprinos kulture i turizma u oblikovanju efekta zemlje podrijetla i nacionalnoga imidža″. Don Tomislav Markić piše o pastoralnim izazovima i perspektivama inozemne pastve, a o poduzetništvu i ulaganju u hrvatsko gospodarstvo članke su među inima napisali Ivana Babić Krešić i Ivan Šimek. Tu su i radovi koji se dohvaćaju jezika, kulture i književnosti; spomenut ćemo dva: ″Učenje hrvatskoga jezika i kulture u dijaspori″ te ″Pravopisne značajke ʹHrvatske revijeʹ u egzilu″. Prvi je napisala Vlasta Sabljak, a potonji Gordana Laco.

Naposljetku je zaključiti da zbornik ″Hrvatska izvan domovine II″ uvelike obogaćuje bibliografiju o hrvatskome izvandomovinstvu i općenitoj kulturi diljem svijeta razasuta, ali identitetskom samosviješću povezana hrvatskoga naroda. Na simboličkoj i emocionalnoj razini, nipošto manje važnoj, očituje se to osobito ovih dana i tjedana u navijanju za hrvatsku nogometnu reprezentaciju na svjetskome prvenstvu u Rusiji. Za svoje ″Vatrene″ i crveno-bijele nacionalne kvadratiće Hrvatice i Hrvati zdušno navijaju od Aljaske i Kanade do Australije i Novoga Zelanda.