Cerca

Vatican News
Pierre Teilhard de Chardin - Spisi iz doba rata (KS) Pierre Teilhard de Chardin - Spisi iz doba rata (KS) 

Osvrt na knjigu Kršćanske sadašnjosti "Spisi iz doba rata"

Ostavi sve da bi imao sve!

Marito Mihovil Letica - Zagreb

Naslov ″Fenomen čovjeka″ predstavlja ″jednu od najvažnijih knjiga 20. stoljeća″, smatrao je američki filozof Mortimer Jerome Adler. A pisac spomenutoga i brojnih drugih djela jest, prema riječima francusko-indijskoga redovnika Henrija le Sauxa, ″temeljni autor za spas kršćanstva″. Neki drugi znalci i mjerodavnici ocijenili su njega i cjelokupno mu naučavanje ″jednim od najtežih misaonih slučajeva 20. stoljeća″.

Njegovo je ime Pierre Teilhard de Chardin, a on je svećenik isusovac, teolog, filozof, antropolog i paleontolog svjetskoga glasa i značaja. Rodio se 1. svibnja 1881. u dvorcu Sarcenat nedaleko od Clermont-Ferranda u Francuskoj, u okrilju pobožne obitelji, kao četvrto od ukupno jedanaestoro djece. Družbi Isusovoj pristupio je 1899., a tri godine potom zadobio licencijat iz književnosti. Diplomirao je prirodne znanosti, predavao fiziku i kemiju, potom završio geologiju. Doktorat je stekao na Sorboni.

De Chardinove nevolje sa Crkvom započele su kad je napisao članak o shvaćanju istočnoga ili iskonskoga grijeha usklađenog s prirodnim znanostima, nastojeći pomiriti evolucionizam i kršćanski nauk o stvaranju. Smatrao je čovjekov fenomen etapom što vodi od biosfere prema duhovnomu prostoru noosferi, koja biva pripravom za dolazak kozmičkoga Krista, a to je posve u duhu i smislu onoga što sv. Pavao piše u ″Prvoj poslanici Korinćanima″: ″I kad mu sve bude podloženo, tada će se i on sâm, Sin, podložiti Onomu koji je njemu sve podložio da Bog bude sve u svemu″ (1 Kor 15,28-29).

Ipak valja reći da u naučavanju Pierrea Teilharda de Chardina bijaše elemenata koji su doista podsjećali na panteizam – a prema tom krivovjerju bog i svijet bivaju istovjetni, istoznačni; drugim riječima, sve što postoji jest ustvari bog. De Chardin znao je slaviti misu na otvorenom, gdje je oltar bio čitav materijalni svijet, a crkveni svod cijeli svemir.

Crkvene vlasti su mu još 1925. doživotno zabranile javno djelovanje, tj. predavanje na učilištima i objavljivanje radova. Umro je tri desetljeća poslije, točno na Uskrs, 10. travnja 1955. u New Yorku. To je jutro, malo prije nego što mu je posustalo srce, prinio u najvećoj blagdanskoj radosti posljednju svetu misu.

Na stanovit je način rehabilitiran 1981., gotovo tri desetljeća nakon smrti, kad je vatikanski državni tajnik za vanjske poslove napisao pismo gdje ga naziva ″čovjekom koji je u dubini duše bio čvrsto vezan uz Krista″. K tome su pojedine Teilhardove misli utjecale na stanovite formulacije Drugoga vatikanskog sabora, poglavito na pastoralnu konstituciju o Crkvi u suvremenome svijetu ″Gaudium et spes″ (″Radost i nada″). Premda je Joseph Ratzinger u knjizi ″Uvod u kršćanstvo″ (1968.) kritizirao njegov biologizam i evolucionizam, zasigurno je kao papa Benedikt XVI. mislio na Teilharda kada je 2009. govorio o svijetu kao živoj hostiji, o svijetu koji svojom evolucijom, koja je u isti mah i posvećivanje, smjera prema zajedništvu s trojstvenim Bogom.

Godine 2017. u Zagrebu je Kršćanska sadašnjost objavila knjigu eseja Pierrea Teilharda de Chardina naslovljenu ″Spisi iz doba rata″ (1916.˗1919.). Naime, kad je izbio Prvi svjetski rat, de Chardin je unovačen u francusku vojsku te je kao bolničar sudjelovao u nekoliko najvećih bitaka (Champagne, Verdun, Marna). Na ovitku knjige koja objedinjuje njegove u ratu nastale eseje čitamo:

″U ovim ʹSpisima iz doba rataʹ sabrano je dvadeset eseja koje je o. Teilhard napisao po povratku iz rovova gdje je služio kao desetnik bolničar. Eseji predstavljaju fragmente jedne misli u nastajanju. Zanosna, ali dosljedna promišljanja o panteističkoj viziji, o problemu jednoga i mnogostrukoga, o odnosima Boga i svijeta, o kršćanstvu, ne plaše se izazvati šok. Smiona su tôna koji treperi od ʹproročke nestrpljivostiʹ. Teilhard izlaže svoja ʹvatrena gledištaʹ, koja otvaraju put u njegovu teologiju i njegovu metafiziku.″

Osvrt na ovu izvrsnu knjigu dubokoumnih i dalekosežnih, smionih i gorljivih eseja – kojoj ocjeni ne proturječi ni primjedba da se sa svim u knjizi predočenim Teilhardovim stajalištima ne trebamo složiti – završavam citiranjem ulomka unutar njegove uvodne riječi iz ožujka 1916.:

″... čovjeku zaljubljenu u istinu i stvarnost, nije dopušteno beskrajno se s proturječnošću prepuštati svakom vjetru koji nadima i širi njegovu dušu. Ne bi to ni želio niti mogao... Po dubokoj logici ciljeva i stavova prije ili kasnije dolazi trenutak kada nam valja konačno uspostaviti jedinstvo i organizaciju u dubini nas samih – prokušati, probrati, svrstati po hijerarhiji naše ljubavi i naše kultove – razbiti naše idole te ostaviti samo jedan oltar u svetištu. No, za nikoga kao za kršćanina, to jest za onoga koji pada na koljena pred križem i kojemu obožavni glas ponavlja: ʹOstavi sve da bi imao sveʹ, taj izbor se ne pokazuje opterećenijim oklijevanjima i tjeskobama. Jer, na kraju krajeva, da bi bio kršćanin, treba li se odreći toga da bude čovjek, čovjek u dubokom i širokom smislu te riječi, čovjek žestoko i strastveno? Da bi slijedio Isusa i da bi imao dijela u njegovu nebeskom tijelu, treba li se odeći nade da svaki put pipamo i pripravljamo malo apsolutnoga kada se pod udarcem našega rada ovlada s malo više determinizma, kada se stekne malo više istine, kada se ostvari malo više napretka? Treba li, da bi bio sjedinjen s Kristom, ne zanimati se za hod koji je vlastit ovom Kozmosu, opojnom i okrutnom, koji nas nosi i koji se rasvjetljuje u svakoj našoj svijesti? I ne riskira li takvo djelovanje da od onih koji bi ga kušali na sebi napravi bogalje, mlakonje, slabiće? Eto životnog problema u kojem se, u kršćaninovu srcu, neizbježno sudaraju božanska vjera, koja podupire njegove osobne nade, i zemaljska strast, koja je sok svega ljudskog napora.″ 

Ovdje poslušajte prilog: Osvrt na knjigu Kršćanske sadašnjosti "Spisi iz doba rata"
15 srpnja 2018, 14:51