Beta verzija

Cerca

Vatican News
Hrvatski reprezentativci na povratku iz Rusije Hrvatski reprezentativci na povratku iz Rusije  (AFP or licensors)

O kreposti poniznosti i uspjehu hrvatskih nogometaša

Hvala dragom Bogu, ostvarili smo pobjedu!

Marito Mihovil Letica - Zagreb

Prošle je nedjelje nakon više od mjesec dana igranja utakmicâ i odigranoga finala u Moskvi okončano svjetsko prvenstvo u športu koji običavamo zvati ″najvažnijom sporednom stvari na svijetu″. Bijasmo međutim svjedocima da se odmicanjem prvenstva prema završnici taj pridjev ″sporedna″ sve više iskazivao neprikladnim i suvišnim – možemo stoga reći da je nogomet tih dana bio, u posve određenom smislu, najvažnija stvar na svijetu. Jer svijet je tresla ″nogometna groznica″. A posebice se to vidjelo i osjetilo u našoj domovini čija je nogometna reprezentacija pokazala igru i postigla uspjeh kojemu se divi – možemo to uvjereno i s ponosom govoriti – cijeli svijet. Hrvatska je postala viceprvak svijeta, a uz nešto više sreće i objektivnije suđenje mogla je učiniti i taj najveći završni korak i osvojiti zlatni trofej. No i ovako je riječ o golemom, gotovo nevjerojatnom uspjehu.

Uzmemo li u obzir kvalitetu i ljepotu nogometa koji je igrala, iskazanu srčanost i borbeni duh – doista je Hrvatska zavrijedila biti ovjenčana zlatom. To smatra većina svjetskih medija, navijača, gledatelja. A posrijedi je Hrvatska, koja ima manje žitelja nego što neke zemlje (primjerice Njemačka, Engleska i Francuska) imaju registriranih nogometaša.

Veličanstven je to primjer koji govori protiv nužne valjanosti marksistički shvaćenoga zakona ″prijelaza kvantitete u kvalitetu″. Marksisti su, kako se često kaže, okrenuli Hegela naglavačke. Njegov idealizam zamijenili su materijalizmom, duh materijom.

A hrvatski nogometaši svoje blistave rezultate postigoše upravo zato što su duh nadredili materiji. Znali su da im postizanje ovozemaljskih rezultata nije moguće bez pomoći iz onostranosti. ″Hvala dragom Bogu, ostvarili smo pobjedu, prošli smo u drugi krug nakon dvije utakmice″, rekao je pred kamerama Hrvatske radio-televizije izbornik Zlatko Dalić nakon pobjede protiv reprezentacije Argentine te nastavio: ″Ako ne ostanemo mirni, ponizni i dostojanstveni, ne možemo ništa. Ako budemo kao danas, s vjerom u sebe, mirni i staloženi, ako 22. igrač bude kao prvi, možemo puno.″

Taj duh zajedništva i zahvaljivanja za sve dobro i manje dobro prenio je Zlatko Dalić na cijelu momčad. Tako je prvi igrač među dvadeset i dvojicom, kapetan Luka Modrić, nakon pobjede u utakmici s Rusijom, kada je treći put na dotičnome Svjetskom prvenstvu izabran za igrača utakmice, samozatajno rekao: ″Ne razmišljam previše o pojedinačnim nagradama, one mi nisu važne. One su priznanje za rad i trud, ali ja sam fokusiran na reprezentaciju.″ Modrić je potom dometnuo: ″Želimo donijeti medalju kući; a koju, vidjet ćemo.″

Ne samo izbornik Dalić nego i njegovi igrači znali su pred kamerama reći ″hvala Bogu″, ″ako dragi Bog dâ″ i sl. Protivnike nikada nisu podcjenjivali i omalovažavali, nego uvažavali i poštivali. Svjedočili smo javnom iskazivanju zajedništva u Bogu i s Bogom, športskom duhu i etičkim vrlinama koje su do tada u medijskom i javnom prostoru bile prava rijetkost, gotovo nepoznate. Posebice se to odnosi na vrlinu ili krjepost poniznosti, koju je izbornik Dalić više puta javno spominjao.

Sjetilo me to doba kada sam na Filozofskome fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu, danas Fakultetu filozofije i religijskih znanosti, spremao ispit iz kolegija Opća i individualna etika. Citiram rečenice što ih je isusovački filozof i teolog prof. dr. Ivan Koprek napisao i podastro studentima:

″Jedva da ima vrlina koja bi u današnje vrijeme imala tako malo vrijednosti kao što je poniznost; tako da se s pravom oholost naziva ʹgrijehom modernog čovjekaʹ. [...] U tom su kontekstu poniznost i skromnost ispale kao slabosti. / Poniznost je zapravo ʹistinitost otvorena stvarnostiʹ (sv. Bernard).″

Poniznost za kršćanskoga vjernika ne znači da čovjek ne smije težiti velikim stvarima, nego da u toj težnji uvijek treba priznavati Boga iznad sebe te mu se utjecati u uspjehu i neuspjehu, u dobru i zlu. Zanos velikim stvarima i ciljevima uz pouzdanje u Boga stoji usuprot uznositosti i oholosti.

Ne bi smjelo ostati nespomenuto da je 2005. u Buenos Airesu objavljena knjiga koju je napisao Jorge Mario Bergoglio, danas papa Franjo, a prevedena je marom nakladne kuće Verbum na hrvatski jezik i objavljena 2014. pod naslovom ″Poniznost: put prema Bogu″.

Mnogi su skloni poniznost poistovjećivati s malodušnošću, a ponos s ohološću. Jedva da ima nešto pogrješnije od takva shvaćanja. Jer ponos i poniznost se ne isključuju, nego plodonosno nadopunjuju. Ponos nije bezumna i neprihvatljiva krajnost, nego poželjna ″zlatna sredina″. To je više nego dobro znao starogrčki filozof Aristotel. Od pitagorejaca je preuzeo i dalje razvio etičko učenje o zlatnoj sredini ili dobroj mjeri.

Primjerice, kao što je hrabrost zlatna sredina između dviju krajnosti, plašljivosti i lude pogibeljne smionosti; kao što je darežljivost zlatna sredina koja stoji između škrtosti i rasipnosti – tako je ponos zlatna sredina smještena između dviju krajnosti, neprihvatljivih ljudskih osobina malodušnosti i oholosti.

Kada je 16. srpnja više od 550.000 ljudi izišlo pozdraviti hrvatske reprezentativce na njihovoj višesatnoj vožnji od Zračne luke ″Franjo Tuđman″ do središta Zagreba – oni nisu bili samo nogometni navijači. Naprotiv. Mnogi od njih nikada nisu bili na tribinama nekoga nogometnog stadiona. Bijaše to hrvatski puk: mlado i staro, žensko i muško, dobrostojeće i egzistencijalno ugroženo – hrvatski nogometaši vratili su im ponos, nacionalnu samosvijest. Vidjeli smo narod kojemu je vraćen ponos. U zemlji iz koje se mladi mnoštveno iseljavaju, koja je druga po siromaštvu među državama Europske unije, u kojoj je vladao pesimizam, malodušje – odjednom je čudesno probuđen ponos i potaknut optimizam. Stoga je sve čemu smo svjedočili, i još uvijek svjedočimo, znatno više od uspjeha u nogometu. Ònī koji su govorili o poniznosti, uzvisili su u očima svijeta svoj narod i svoju zemlju. Učinili je prepoznatljivom i jedinstvenom.

Velika im na tome hvala! I, kako bi rekli naši zaslužni reprezentativci, viceprvaci svijeta – hvala dragom Bogu! 

Ovdje poslušajte prilog: O krjeposti poniznosti i uspjehu hrvatskih nogometaša na Svjetskome prvenstvu u Rusiji
22 srpnja 2018, 18:25