Dijalog s Kinom: "Zahvaljujući malim odnosno velikim koracima"
Sergio Centofanti, Bernd Hagenkord, Ivica Hadaš - Vatikan
U drugom u nizu svojih razmišljanja o dijalogu s Kinom, novinari vatikanskog radija Sergio Centofanti i isusovac Bernd Hagenkord pokušali su odgovoriti na pitanje: zašto je potreban dijalog s kineskim vlastima i što on može postići?
Dijalog je sastavna dimenzija života Crkve. On zauzima glavno mjesto u njezinom načinu djelovanja kako u unutar nje tako i u odnosu prema svijetu. Dijalogizirati znači uspostavljati odnos s društvom, religijama i kulturama. Već je Drugi vatikanski sabor pozvao da se dijalog usvoji kao način pastoralnog djelovanja, ne samo među članovima Crkve nego i prema nekršćanima, građanskim vlastima, te ljudima dobre volje. Tako i u konstituciji 'Gaudium et spes' broj 21 čitamo: „svi ljudi, vjernici i nevjernici, moraju zajednički raditi za ispravnu izgradnju ovoga svijeta u kojemu zajedno žive. A toga ne može biti bez iskrenog i razboritog dijaloga“.
O dijalogu je zorno govorio i blaženi Pavao VI. u enciklici 'Ecclesiam Suam': "Crkva mora doći do dijaloga sa svijetom u kojem živi. Crkva govori; Crkva postaje poruka; Crkva razgovara"; Katolička Crkva "mora biti spremna podržati dijalog sa svim ljudima dobre volje, unutar i izvan svojeg područja". Dijalog među ljudima, institucijama i ljudskim zajednicama omogućava međusobno upoznavanje koje se također može pretvoriti u prijateljstvo. U svakom slučaju, dijalog se osobito njeguje povjerenjem. Međusobno je povjerenje plod mnogih malih koraka, gesta i susreta koji se konkretno odvijaju u mnogim prilikama, često bez zahtjeva i s velikom umjerenošću. "Uvijek postoje vrata koja nisu zatvorena", rekao je 13. svibnja 2017. papa Franjo, za vrijeme hodočašća u Fatimu.
Do sadašnjeg se ozračja dijaloga između Svetog Stolice i Kine došlo također zahvaljujući malim koracima koje su činili posljednji pape: svaki od njih otvorio je put, dodao je ciglu novoj građevini, nadahnuo je misli i djela nade. Sjetimo se ravnoteže djelovanja blaženoga Pavla VI., te jasne naznake Benedikta XVI. i svetoga pape Ivana Pavla II., o proaktivnom dijalogu s kineskim vlastima. Konačno, razmislimo o ubrzanju koje papa Franjo sa svojom osobnošću, svojim gestama i svojim naukom utiskuje u proces približavanja i susreta među narodima, uključujući i kineski.
Naravno, dijalog kao izbor Crkve nije metoda koja je cilj sama sebi, nije potraga za postignutim dogovorima po svaku cijenu ili stav ustupanja karakterističan za one koji su spremni „prodati” svoja načela za jednostavan politički ili diplomatski uspjeh zaboravljajući na taj način put trpljenja koji je prošla katolička zajednica. Za Crkvu dijalog mora uvijek poticati traganje za istinom i pravdom koje je usmjereno prema cjelovitom dobru osobe poštujući njezina temeljna prava. Međutim, poslanje Crkve, pa i u Kini, nije da mijenja strukturu ili upravu države, da radi protiv privremene vlasti, niti da se bavi društvenom politikom. Naime, ako bi Crkva u svom djelovanju vodila samo političku borbu izdala bi svoju istinsku narav i postala bi politički igrač među ostalima odričući se svojeg transcendentnog poziva, ali i svojeg djelovanja u prolaznom vremenu.
Iskren i pošten dijalog omogućava, umjesto toga, djelovanje iz društva bilo kako bi se štitila zakonska očekivanja katolika, bilo kako bi se promicalo dobro svih. U tom smislu, kad glas Crkve postane kritičan, to se događa ne da bi se izazvale rasprave, niti da se osuđuje na neplodan način, nego da se duhom koji izgrađuje, promiče pravednije društvo. Tako i kritika postaje konkretna vježba pastoralne ljubavi, jer postaje izraz patnje onih koji su najslabiji i često nemaju snage i autoriteta da bi se čuo njihov glas. Prema mišljenju Svete Stolice, i u Kini način dijaloga koji je iskren i pun poštivanja, iako se odvija s poteškoćama i ne bez nekih opasnosti, omogućit će stvaranje ozračja većeg povjerenja za sučeljavanje koje je korisno za međusobno poznavanje i sposobno da postupno nadvlada teška nerazumijevanja iz prošlosti i sadašnjosti.
Danas različiti znakovi dopuštaju da se shvati kako je Kina sve više pozorna na "tihu diplomaciju" koju Sveta Stolica prakticira na međunarodnoj razini. U Kini povijest ide svojim tijekom i zahtijeva rad pažljivog razlučivanja onih koji imaju posebne odgovornosti u Crkvi. Zbog tog razloga dijalog koji je Sveta Stolica usvojila prije više od četvrt stoljeća u odnosima s kineskim vlastima, sada poprima obrise prave pastoralne dužnosti za one koji žele čitati znakove vremena i priznati da je Bog prisutan u povijesti, da ju vodi svojom providnošću, te konkretno radi i za budućnost kineskih katolika – napisali su novinari vatikanskog radija Sergio Centofanti i isusovac Bernd Hagenkord.
