Propast svijeta ili novo doba poganstva
Marito Mihovil Letica - Zagreb
Razmjerno česta izreka da je vrijeme najbolji sudac pokazuje se u svoj svojoj prikladnosti i primjenjivosti kada je riječ o knjizi kršćanskoga novinara i publicista Zorana Vukmana ″Propast svijeta ili novo doba poganstva″. Prvi se put pojavivši 1997. u izdanju nakladničke kuće Verbum, naišla je na izvrstan odjek kod čitateljske publike. Ubrzo je doživjela još dva izdanja, 1998. i 2000. godine, no i ta su rasprodana. Aktualna zbivanja odnosno duhovna strujanja u Europi i svijetu, koja sve više prerastaju u otvoreno neopogansko protivljenje kršćanskoj vjeri i tradiciji, učinila su da knjiga u protekla dva desetljeća nije nimalo izgubila na aktualnosti, nego je, upravo suprotno, postala to većma aktualnom.
Sve to dovelo je do potrebe za novim tiskanjem ove uspješnice te je nakladnička kuća Verbum iz Splita objelodanila godine 2016. četvrto njezino izdanje, dopunjeno i izmijenjeno. Autor je uz neke druge dopune pridodao i cijelo jedno poglavlje koje sadržaj knjige stavlja u novi kontekst podastirući retrospektivni presjek protekla dva desetljeća. U tome se razdoblju duhovni rat intenzivirao te se vodi s pozicija ne samo nekršćanske i protukršćanske nego i općenito protuljudske antropologije koja nastoji stvoriti novoga čovjeka i, Nietzscheovim riječima kazano, ″prevrednovati sve vrijednosti″. Nove opasne i pogubne perspektive razaznaje autor Zoran Vukman ponajprije u sekularnim teofanijama, sinkretističkome odbacivanju monoteizma i posebice u rodnoj ideologiji. Na ovitku knjige čitamo autorove rečenice:
″Zapad je izgubio svijest o jednome Bogu kao Stvoritelju. Taj koncept mu je u zadnjih pola stoljeća postao stran, nemoderan. Mnoštvo različitih filozofija, učenja i nauka, medijska i politička sekularna propaganda, koja je u odvajanju vjere od države i javnog života vidjela priliku da vjeru odvoji i od samoga života, da je pokuša učiniti mrtvom, bezličnom, antipatičnom kako bi imala potpuno otvoren prostor za redizajn negdašnjeg kršćanskog društva i civilizacije – stvorili su čitavu alkemiju modernog komercijalnog praznovjerja podmetnutog pod neku novu duhovnost u koju se sve može uklopiti. Rodna ideologija je jedan od krajnjih izraza neopoganstva. Kršćani bi trebali postati svjesni te duhovne borbe u srcu vlastite civilizacije i vlastite odgovornosti za novi navještaj Europi – da će bez Krista utonuti u doba potpune tame i samozaborava.″
Autor Vukman napominje da je njegov pristup intuicionistički te da iz vlastitoga subjektivizma nastoji razviti argumente kojima bi postavio teze svoje kršćanske filozofije, u ovoj knjizi osobito nadahnute Nikolajem Berdjajevim, kojega smatra u filozofskome smislu svojim duhovnim ocem. Takvim Vukman drži i sv. Augustina na čiji je spomendan rođen. Autor nadalje kaže da je knjiga brzo zadobila poklonike i protivnike. Dio javnosti koji stvarnost motri kroz liberalističku prizmu smatrao ju je nazadnom, retrogradnom, a za neke pripadnike crkvenih krugova činila se odveć radikalnom. Bivajući dobro svjestan da će mu čak i dobronamjernici prigovoriti zbog naznaka eshatologije i apokaliptike već u naslovu knjige ″Propast svijeta ili novo doba poganstva″, Zoran Vukman u uvodnoj riječi objašnjava:
″Zašto propast svijeta? Ta sintagma je bila provokacija, nije mi bila namjera trivijalizirati pitanje kršćanske eshatologije niti aludirati na nekakav fanatični milenarizam potkraj drugog tisućljeća. Htio sam razbuditi duhove, otvoriti raspravu i neke nove teme u našem društvu. I iznijeti temeljnu tezu: da kršćanskoj Europi prijeti nova poganizacija, najprije kroz kulturu, a potom i kroz promjenu svijesti o vlastitoj baštini. Veznik ʹiliʹ u naslovu nije rastavni, nego upućuje na istovjetnost dvije sintagme – da je upravo za jedan stari kršćanski prostor znak dekadencije i propasti ako na njemu zavlada neopoganska svijest. To je povratak u nešto staro i retrogradno, a takva duhovna regresija hoće nam se prikazati kao napredak.″
Zoran Vukman s pravom ističe da je jedno od najvažnijih osobina neopoganstva dekristijanizacija zapadne, u protekla dva tisućljeća dominantno kršćanske kulture, te širenje protujednobožačkih sastavnica među kršćanskim narodima i zemljama. Panteizam i politeizam su snažna, umnogome i konstitutivna obilježja neopoganstva. Pripadnike drugih monoteističkih religija, u prvome redu židovske i muslimanske, kršćani ne smatraju poganima.
Bilo bi poželjno ukratko objasniti, kao nekakav etimološki ekskurs, podrijetlo pojma ″poganin″. Naime, latinska riječ ″paganus″ znači ʹseoskiʹ; u prvim stoljećima kršćanstvo se najviše širilo gradovima pa je seosko stanovništvo dugo ostajalo nezahvaćeno kršćanskom vjerom, zadržavajući stara politeistička vjerovanja te s njima povezane kultove i domaće svetkovine. U kršćanstvu se naziv ″pogani″ odnosi na antičke mnogobožačke religije, a u širem smislu na sve religije koje nisu monoteističke.
Vratimo se Vukmanovoj knjizi ″Propast svijeta ili novo doba poganstva″. Sastoji se od četiri poglavlja čiji su naslovi: ″Dvadeset godina poslije: kršćanstvo i neopoganstvo″, ″O oholosti″, ″Laž novoga doba″ te ″Đavlovo otkrivenje″. Autor piše, među inim, o umjetnosti perverzije, svjesnom uništavanju kršćanstva, kristofobiji, zlu kao groteski, o veličanju nagonskog, razbojstvu nad naravi čovjeka i jednospolnom svijetu, prezrenome majčinstvu i pobačaju koji je povezan s idolatrijom prava, o kolektivnoj tlapnji i diktaturi banalnog, o kulturnome animalizmu i komercijalizaciji magijskoga, o stvarnosti zla i apokaliptičkoj katarzi.
Riječ je o iznimnoj knjizi punoj dubokih uvida i dalekosežnih projekcija, napisanoj elegantnim stilom, rečenicama koje su, premda bremenite teškim stanjem duha na Zapadu, gipke i prodorne u odslikavanju nimalo bezazlene stvarnosti. Iz knjige progovara autentična i čvrsta kršćanska vjera skladno prožeta filozofsko-esejističkom duhovnom strašću – ističući poruku da se zapadni čovjek nalazi pred izborom: ili Krist Spasitelj ili propast i potonuće u poganstvo, koje nije ništa dugo doli regresija zapadne svijesti.
