Povodom 50. obljetnice osnutka Kršćanske sadašnjosti
Marito Mihovil Letica - Zagreb
U polustoljetnome životu među nama i postojanju za nas pokazala je Kršćanska sadašnjost da svojim pastoralnim poslanjem i evanđeoskim plodovima znatno nadmašuje funkciju izdavačke kuće teoloških, biblijskih i liturgijskih knjiga. O tome je na svečanoj proslavi 50. obljetnice njezina osnutka, održanoj 12. lipnja 2018. u dvorani ″Vijenac″ Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta u Zagrebu, govorio uz druge crkvene i svjetovne uglednike kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački. Među inim je rekao:
″O pedesetoj obljetnici Kršćanske sadašnjosti smijemo reći da je ona sa svojim utemeljiteljima stvorila nova žarišta koncilske obnove i pokrenula nove tokove kršćanske kulture koje trebamo neprestano produbljivati i prilagođavati potrebama naše kršćanske sadašnjosti. Kršćanska sadašnjost je zamišljena kao centar, crkvena središnjica koja okuplja ljude da bi našu kršćansku sadašnjost prožela koncilskim duhom u otvorenosti prema svijetu; u povezanosti s drugima, posebno onim zemljama i pokretima koji su se događali u dijelovima svijeta demokratskih sloboda izvan obruča željezne komunističke zavjese te u dijalogu sa svima.″
Nadovezujući se na riječi kardinala Bozanića, možemo upitati kako je u toj otvorenosti svijetu Kršćanska sadašnjost doživljavala svijet te kako bi kršćani ne samo u ovoj sadašnjosti nego i svagdašnjosti trebali poimati i doživljati svijet u kojemu žive. O tome nam mnogo govore svevremeno suvremene riječi evanđelista Ivana. U njegovim novozavjetnim spisima pojam ″svijet″ nije jednoznačan, nego višeznačan, semantički metaforičan: gdjekad označuje zemlju ili svemir, neki put se odnosi na ljudski rod, čovječanstvo, a ponekad se, u određenim kontekstima, odnosi na ònē ljude koji žive daleko od Boga, zabacuju Krista te iskazuju prezir prema njegovim učenicima i sljedbenicima. Premda ti ljudi ne prihvaćaju te izravno ili neizravno niječu Stvoritelja i Spasitelja čovjeka i njegova svijeta, ne mogu time dokinuti istinu da su djeca Božja. Stoga su i nevjernici, jednako kao i inovjerci, naša braća i naše sestre te s njima mi kršćani imamo ulaziti u dobrohotan i susretljiv dijalog. Recimo zajedno s evanđelistom Ivanom da Kristovi sljedbenici trebaju biti ″u svijetu″, ali ne ″od svijeta″; te da imaju širiti ljubav na koju ih je Krist obvezao kada je ljubeći sve ljude umro za njih na križu.
Pišući o dijaloškome mišljenju filozofa i teologa Vjekoslava Bajsića – koji zajedno s kolegama Tomislavom Jankom Šagi-Bunićem i Josipom Turčinovićem tvori karizmatični trolist koji je onomad inicirao osnivanje Kršćanske sadašnjosti – prof. dr. Josip Oslić istaknuo je da temeljna pretpostavka dijaloga nije gubitak vlastitog identiteta, odustajanje od samoga sebe i svojega svijeta, nego je riječ o ″dijaloškom dopuštanju drugoga″ što je ustvari ″temeljni način vlastitoga samorazumijevanja u najširem horizontu svijeta″. O tome je Vjekoslav Bajsić napisao:
″I danas dijalog ne znači neki kompromis ili smicalicu da se potkopa nečija idejna zgrada, nego susret ljudi u ʹbazenu općeljudskogaʹ, što znači ne samo prihvaćanje partnerova svijeta kao još uvijek ljudski mogućega nego i ugrađivanje kršćanske misli u aktualnost današnjeg svijeta kao autentične ljudske mogućnosti, a ne nekog anakronizma. Dijaloška majeutika djeluje uvijek na obje strane.″ Tako na tragu Krista i Sokrata govoraše profesor Vjekoslav Bajsić.
Prilikom govora o Kršćanskoj sadašnjosti i njezinoj obljetnici, valja izbjeći prigodnost i prigodničarstvo. To ne bi priličilo ovomu velikom jubileju. Ònō čija je istina, dobrota i ljepota svevremeno suvremena, ne može biti prigodno, nego je prikladno i pogodno, u svakom slučaju Bogu ugodno. Zar bi drukčije i moglo biti kad je svemu tome izvorište sâm Bog Stvoritelj i Uzdržitelj? Istina, dobrota i ljepota koje promiče naša slavljenica Kršćanska sadašnjost ne mogu biti obuhvaćene jednim glagolskim vremenom: potrebni su nam i imperfekt kao prošlo nesvršeno vrijeme, kojega se primjerice glagol ″biti″ učestalo ponavlja na početku Proslova ″Evanđelja po Ivanu″: ″U početku bijaše Riječ, / i Riječ bijaše u Boga, / i Riječ bijaše Bog″, k tome prezent i futur u oba oblika. Za sve što dospijeva od Boga imamo vjerovati da bijaše, jest i bit će ili, uporabimo li futur II., bude bilo.
Osnovana 1968., Kršćanska sadašnjost slavi svojih prvih pedeset godina. Pravi je to jubilej. Možemo govoriti o tradiciji, polustoljetnoj. Ali što je tradicija i kakav je njezin odnos prema suvremenosti? Pojmovi ″suvremenost″ i ″tradicija″ ponajčešće bivaju shvaćeni razdvojenima i oprečnima s obzirom na smisao i značenje. Tradiciju se pritom poima kao kolektivnu uspomenu na kulturni identitet, kao nešto što je usmjereno na prošlost – a to je poimanje uvelike pogrešno! Jer premda izrasta iz hranjivoga humusa prošlosti, iz plodne i životodajne baštine, tradicija se održava u sadašnjosti, trajno prisutnoj i stalno izmičućoj trenutačnosti, razgranava se i ozelenjuje u neprekinutom rastu i razvoju – te je stoga njezina dominantna (mjerodavna i usmjeriteljska) dimenzija upravo budućnost. U suprotnome bi tradicija zastala, lišila se uloge prenošenja i predaje, čime bi prestala biti to što jest, zamrla i nestala. Tradicija dakle smjera prema budućnosti.
Sadašnjost je obilježena nadom. Posebice ako je ta sadašnjost kršćanska. Nada ili ufanje je kršćanima, uz vjeru i ljubav, bogoslovna vrlina ili krjepost. Za kršćanskoga egzistencijalističkog filozofa Gabriela Marcela nada je čin duhovnoga doživljavanja kojim se otkrivaju dubine duše. Nada smjera prema budućnosti, prema eshatonu. Vjera i nada su, još dublje i dalekosežnije nego tradicija, zagledane u nedogledne, ali Kristovim riječima ocrtane i zajamčene perspektive budućnosti. Našoj slavljenici Kršćanskoj sadašnjosti – koja u dijalogu sa svijetom promiče evanđeoske istine pružajući se preko zemaljskih horizonata prema nebeskim perspektivama – zaželimo još mnogo ovakvih velikih obljetnica na dobro svih nas i na veću slavu Božju!
