Osvrt na 200. godišnjicu rođenja Karla Marxa

Marito Mihovil Letica - Zagreb

Čovjek za kojega će njegovi ideološki potomci i poklonici kliknuti ″Slava mu!″, jer im je u njihovu bezboštvu zazorno za umrlim reći ″Počivao u miru Božjem!“, rodio se prije točno 200 godina. Rođenje njegovo ne samo obilježavaju nego i slave, želeći se tako izboriti za neku bolju i slavniju prošlost. A on se svojedobno bio, ironično kazano, ″proslavio″ uz ostalo i ovim mislima:

″Religija je samo iluzorno Sunce koje se kreće oko čovjeka dotle dok se on ne kreće oko sebe samoga.″ [...] ″Religija je uzdah ucviljena bića, duša svijeta bez srca, kao i duh prilika bez duha. Ona je opijum narodâ.″

To su neke od misli Karla Marxa koje na različitim se mjestima nalaze u njegovu djelu ″Kritika Hegelove filozofije državnog prava″, objavljenom 1844. Religiju je Marx smatrao uzrokom jednoga od glavnih otuđenja čovjeka i time čovječanstva, a sintagma ″opijum narodâ″ (″Opium des Volkes″) mnogim je bezbošcima i neznabošcima (ili, drugim riječima, ateistima i agnosticima), postala i do danas ostala isukani mač u kritici religije. Karl Marx potjecao je iz židovske obitelji; bio je formalno protestant, stvarno ateist. Rođen je u gradu Trieru 5. svibnja 1818., umro u Londonu 14. ožujka 1883.

Dvjesto godina nakon Marxova rođenja treba bez oklijevanja reći da je taj ″najveći stručnjak za ekonomiju među filozofima i najbolji filozof među ekonomistima″, kako ga neki nazivaju, jedni ozbiljno, većina njih ironično – pogriješio i u ekonomiji i u filozofiji i u gotovo svemu čega se dohvatio. Ta primjedba ne ostavlja mjesta argumentiranim osporavanjima.

Osvrnimo se malo na dijalektički i historijski materijalizam: temeljnu filozofijsku doktrinu marksizma odnosno komunizma. Marx je umnogome preuzeo Hegelovu dijalektičku metodu, ali je odbacio Hegelov idealizam. Zamijenio ga je materijalizmom. Tako su Marx i njegovi sljedbenici okrenuli Hegela naglavačke, naopako. Marksističku je ideologiju zanijekala sama historija, ″magistra vitae″ koja svojom dijalektikom nepogrešivo opovrgava krive i lažne, naopake i opake teorije.

Naime, Marx je smatrao Hrvate ″nepovijesnim narodom″, nekakvim ″otpatkom″. Nije štedio ni druge Slavene. Za Hrvate je taj antislavenski šovinist rekao da su ″šljam″ (″Abschaum″), za Čehe da su ″psi″ (″Hunde″). A Carska Rusija bila je za Marxa najreakcionarnija europska zemlja. No ironija je povijesti htjela da su upravo u slavenskoj Rusiji revolucionari došli na vlast i uspostavili prvu državu s komunističkom ili proleterskom diktaturom. K tome je u svim državama gdje pretežito žive Slaveni ili, bolje rečeno, narodi koji govore slavenskim jezicima, bilo nezgodnim povijesnim usudom od 1945. do 1989./90. na snazi socijalističko ekonomsko-političko uređenje. Prognostička je vrijednost Marxovih teorija, kako se time (i još mnogo čime) pokazalo, zapravo nikakva. Dijalektički i historijski materijalizam iskazao se kao zabluda, opsjena, promašena doktrina, neprimjenjiva na svijet i prirodu, društvo i povijest.

O krahu komunističke ekonomije i svojstvene joj planske privrede koja se po recepturi Marxa i njegovih sljedbenika provodila u socijalističkim zemljama, moglo bi se pisati nadugo i naširoko. Prisjetimo se Jugoslavije, države u kojoj su Hrvati živjeli do 1991. Ta se federacija neravnopravnih naroda našla pred kraj postojanja u stanju bankrota, čemu su prethodile pojave 1980-ih – koje su današnjoj našoj mladeži jedva predočive i shvatljive – kao što su nestašice kave, deterdženta, goriva i ostalih proizvoda, vožnja ″par-nepar″, česte redukcije struje, odlazak iz navodnoga ″socijalističkog raja″ u Trst po traperice, odjevni predmet koji je ustvari bio simbol Amerike i kapitalističkoga Zapada..., ne treba dalje navoditi primjere.

O drugim socijalističkim državama, onima koje su se nalazile iza ″željezne zavjese″, da i ne govorimo. Čim su se oslobodile komunizma, sve su one doživjele snažan napredak u vidu demokratizacije, neusporedivoga povećanja političkih sloboda i ljudskih prava, uključujući i slobodu putovanja u inozemstvo, te znatnoga poboljšanja životnog standarda.

Unatoč tomu je i danas golem broj apologeta Marxa i marksizma, koji su skloni tvrditi da su marksističke ″ideje bile dobre, ali je bila loša njihova provedba u djelo″. No, zašto te navodno dobre ideje nisu baš nigdje urodile dugoročno dobrim plodovima?! Zašto je socijalizam svugdje propao te je živ još samo na Kubi, u Sjevernoj Koreji i Kini? Pri čemu u Kini možemo govoriti samo o političkome socijalizmu, o ekonomskome nikako. Naime, premda je marksizam kao glavna politička smjernica dio ustava Narodne Republike Kine, njezino je gospodarstvo u svakome pogledu antimarksističko – posve neoliberalno kapitalističko. Upravo kapitalističkom slobodnom tržištu Kina može zahvaliti strelovit napredak i razvoj.

Stoga čudnim, umnogome i čudovišnim, treba ocijeniti kineski dar Marxovu rodnomu gradu Trieru u nekadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj, na granici s Luksemburgom. Naime, tamo je u povodu 200. godišnjice Marxova rođenja postavljen 8,5 metara visok njegov brončani spomenik, koji je izradio Vu Vejšan, jedan od najcijenjenijih kineskih kipara, inače gorljivi komunist. Gradski oci Triera dugo su se premišljali hoće li ili neće primiti taj u najmanju ruku nezgodan dar. Na kraju su prihvatili kineski neomarksistički i pseudo-demokratski kip, s time da su ga postavili na jedan sporedan i neatraktivan trg.

Ne bi smjelo ostati prešućeno da su pokušaji odjelotvorenja Marxovih ideja prouzročili u 20. stoljeću višemilijunske žrtve: mjerodavne i naširoko prihvaćene procjene govore da su komunistički totalitarni režimi u svijetu – od Europe i Azije do Južne i Srednje Amerike – odnijeli između 85 i 100 milijuna ljudskih života, čime su znatno nadmašene žrtve fašizma i nacizma uzete zajedno.

Pravedni i blaženi – nadamo se ubrzo i sveti – kardinal Alojzije Stepinac, dosljedni protivnik svih totalitarizama, rekao je za komunizam da je ″utjelovljena laž″ (″mendacium incarnatum″). Zato je nedostojno prema istini i pravdi, dobroti i ljepoti slaviti oca i idejnoga začetnika jedne velike i pogibeljne laži.