Izbjeglička kriza i nakon nje
Martina Prokl Predragović - Zagreb (JRS)
„Ravnodušnost i šutnja postaju suučesništvo kada pasivno promatramo ljude koji umiru od gušenja, gladi, nasilja i brodoloma“, poručio je Sveti Otac Franjo u svojoj poruci za Svjetski dan izbjeglica i selilaca još prije dvije godine. Te su nas riječi suočile s izazovima koje pred nas i danas stavlja tada aktualna izbjeglička kriza koja se u mnogim dijelovima svijeta pretvara u humanitarnu katastrofu i na koju je, prema pozivu Svetoga Oca, potrebno odgovoriti Evanđeljem milosrđa. Taj isti poziv osjetio je i tadašnji isusovački vrhovni poglavar Pedro Aruppe gledajući 1980. godine stradavanja vijetnamskih izbjeglica. Stradavanja vijetnamskih „ljudi iz čamaca“ nesumnjivo podsjećaju na slike svakodnevnih stradavanja izbjeglica naših vremena koje se nesigurnim putevima, na brodicama krijumčara, nastoje usidriti pred vratima Europe bježeći od rata i siromaštva. Osnovavši tada Jesuit Refugee Service – JRS, Isusovačku službu za izbjeglice, Pedro Aruppe nam je ostavio u trajno nasljeđe misiju praćenja, služenja i zagovaranja izbjeglica i svih prisilno raseljenih osoba. Isusovačka služba za izbjeglice, JRS, međunarodna humanitarna organizacija djeluje vođena Isusovim primjerom služenja i prihvaćanja stranaca u pedeset zemalja svijeta. Od 2000. službeno je registrirana u Vatikanu, a sjedište međunarodne organizacije je u Rimu.
Diljem svijeta volonteri i zaposlenici JRS-a svakodnevno prate, služe i zagovaraju prava oko milijun ljudi! Bitno je naglasiti da JRS svuda u svijetu, polazeći od evanđeoskih vrijednosti prihvaćanja drugoga, stranca, služi svima koji su u potrebi bez obzira na rasu, vjeru, nacionalnost ili bilo koje drugo obilježje. U 50 zemalja svijeta, od toga 15 Europe, više od 1400 volontera i zaposlenika (laika), 78 isusovaca i 66 predstavnika drugih vjerskih organizacija čine tim ljudi svakodnevno prisutnih u izbjegličkih kampovima, prihvatnim centrima, ratom i poraćem zahvaćenim područjima, odnosno - u životima izbjeglica i azilanata. Isusovačka služba za izbjeglice u Hrvatskoj osnovana je 1993. godine, od kada pod vodstvom patera Kušana do 2010. godine služi izbjeglice i prognanike Domovinskog rata. Od tada do danas JRS u Hrvatskoj prati, služi i zagovara potrebe i prava izbjeglica i tražitelja azila, razumijevajući pojam izbjeglice u skladu s naukom Crkve i vodeći se evanđeoskim vrijednostima pravde, mira, ljubavi, služenja, prihvaćanja i solidarnosti. Isusovačka služba za izbjeglice u Hrvatskoj sjedište je međunarodnog ogranka JRS-a za jugoistočnu Europu, s uredima u Hrvatskoj i na Kosovu, te u Srbiji.
Poziv koji je pater Tvrtko Barun, sadašnji ravnatelj Isusovačke službe za izbjeglice, primio u noći s 15. na 16. rujna 2015. godine označio je početak onoga što će se već dva dana kasnije nazvati „izbjegličkom krizom“ i postati glavna tema gotovo svih privatnih i javnih razgovora, koja nas i dalje ne ostavlja ravnodušnima i pred nas stavlja brojne izazove. Od toga dana do danas kroz Hrvatsku je prošlo nekoliko stotina tisuća izbjeglica – ljudi koji su bježeći od stradavanja, progona, siromaštva i rata zakucali na vrata Europe tražeći sigurnost i zaštitu. Potresne slike ljudi zatočenih u trenutcima u kojima je Europa tražila način na koji će se postaviti spram novonastale situacije obišle su svijet, najavivši teške mjesece u kojima je JRS, u suradnji s brojnim domaćim i međunarodnim humanitarnim organizacijama te vojskom i policijom, sve svoje kapacitete usmjerio na pomoć izbjeglicama koje su prolazile kroz izbjegličke prihvatno-tranzitne centre. Zatvaranjem tzv. „balkanske rute“ JRS intenzivno nastavlja sa svojim svakodnevnim aktivnostima koje nije zanemario ni u najtežim trenutcima proteklih mjeseci. Svakodnevna prisutnost u prihvatilištima za tražitelje azila u Kutini i u Porinu, čiji broj ovih dana raste, suočavaju djelatnike i volontere JRS-a s poznatim izazovima. „Otvorimo svoja srca i svoja vrata izbjeglicama, ne propustimo priliku kršćanski odgovoriti na izazove koje pred nas stavlja Evanđelje milosrđa“, poručuje papa Franjo pozivajući na solidarnost i konkretnu humanost, podsjećajući nas kako su u ovim teškim vremenima upravo izbjeglice kao siromasi „povlašteni učitelji spoznaje Boga, jer razotkrivaju naše sebičnosti, naše lažne sigurnosti, našu samodostatnost, te nas vode do iskustva Božje blizine i nježnosti“. Potreba za mirnim suživotom u različitosti budućnost je koja se već ostvaruje. Izazov kulturnog pluralizma, međureligijskog i ljudskog dijaloga, solidarnosti i uvažavanje različitosti zahtijevaju od nas hrabro i dubinsko suočavanje sa situacijama koje moraju otvarati proces prihvaćanja u kojemu susret pobjeđuje strah i obogaćuje nas kao ljude i kao kršćane. Dok zagovaramo pravedniji i humaniji pristup politika spram izbjeglica na nacionalnoj i međunarodnoj razini, slijedeći primjer pape Franje, razmišljajmo kako se to može dogoditi i nama, kako se nekima do nas slično, ne tako davno, i dogodilo.
