Beta verzija

Cerca

VaticanNews
Isus dobi pastir. Isus dobi pastir. 

Razmišljanje o liturgijskim čitanjima 4. nedjelje nakon Uskrsa

Biblijska nam čitanja sutrašnje nedjeljne liturgije još govore o Isusovu uskrsnom otajstvu i njegovim posljedicama za nas.

Ivica Hadaš - Vatikan

Prvo je čitanje početak govora koji je sveti Petar održao nakon ozdravljenja uzetoga. Glavari i starješine naroda ispitivali su ga o čudu koje se dogodilo, jer su u tom vidjeli nekakav đavolski utjecaj. To je ispitivanje Petru bila prilika za svjedočanstvo o Isusovu uskrsnuću. 

         Drugo nam čitanje govori o našem božanskom sinovstvu. Objavljuje nam veliku ljubav koju nam je dao Otac kako bismo se zvali djeca Božja i nadu koju imamo u Isusu čiji je pogled pun Boga i savršene radosti.

         Evanđelje na govori o Dobrom Pastiru. Isus je nagovijestio svoje pashalno poslanje kada je rekao da pastir dobri daje život za ovce.

         Između pastira i ovaca postoji duboki uzajamni odnos: „Ja sam pastir dobri – rekao je Isus – poznajem svoje ovce i mene poznaju moje ovce“.

         Taj je uzajamani odnos sudjelovanje u odnosu koji postoji između Isusa i Oca. Isus je potvrdio: „Poznajem svoje ovce i mene poznaju moje ovce, kao što mene poznaje Otac i ja poznajem Oca“. Odnos koji Isus ima prema nama je kao produžetak njegovog života u Presvetom Trojstvu.

         Zbog tog dubokog odnosa, osobnog i punog ljubavi dobar pastir daruje svoj život za svoje ovce. Ne radi kao plaćenik koji nema dubok odnos s ovcama. Naime, ovce ne pripadaju njemu, misli samo na zaradu koju može izvući iz njih, i kada vidi da dolazi vuk, ne suočava se s njim, nego bježi i ostavlja ovce. Vuk ih, dakle, može ugrabiti i razgoniti.

         Tom nam je usporedbom Isus želio pokazati svu svoju velikodušnost temeljenu na ljubavi. Kao dobri pastir, On je ljubio svoje do te mjere da je dao vlastiti život za njih. To odgovara spasenjskoj volji Očevoj. Isus je kazao: „Zbog toga me i ljubi Otac, što polažem život svoj da ga opet uzmem“. Na taj su način izražene dvije dimenzije Isusovog pashalnog otajstva: prva je ona, darovati svoj život prihvaćajući smrt; a druga je ona, ponovo uzeti život pobjeđujući smrt.

         Grčki glagol koji je Isus koristio ne znači darovati, nego položiti. To nas upućuje na razmišljanje o gesti koju je učinio na Posljednjoj večeri, kada je apostolima oprao noge. Tom je prilikom „položio“ svoju odjeću Gospodina i Učitelja i postao sluga svojim učenicima; zatim je ponovo uzeo odjeću. Tako nas je Isus uputio na svoje pashalno otajstvo koje se oslikava u Njegovu korjenitom odricanju od časti na koju je imao pravo i koja je izražena slikom polaganja odjeće; a uskrsnuće je izraženo slikom ponovnog uzimanja odjeće.

         Sve nas to vodi prema shvaćanju pashalnog otajstva kao dragovoljnog poniženja, dragovoljnog prihvaćanja trpljenja, ali s pozitivnim ciljem: ne radi se o prihvaćanju patnje i smrti kao takvih, nego da ih preobrazimo ljubavlju, kako bi one davale plod novoga života. Uskrsnuće je novi život koji nam je Isus pribavio po svojoj muci. On ga je postigao za nas, i on nam je dan po krštenju koje nas čini sinovima Božjim.

         Dok se suočavao sa svojim otajstvom smrti i uskrsnuća, Isus je bio svjestan da ispunjava volju Očevu, volju punu ljubavi prema nama. Zato je Ivan apostol, u svojem drugom čitanju, mogao reći: „Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo!“

         Po Isusovu pashalnom otajstvu primamo novi život, život sinova Božjih. Po Isusovoj muci i uskrsnuću naš se život preoblikuje na vrlo pozitivan način. Moramo se radovati i biti svjesni izvanrednog dostojanstva koje smo primili kada smo postali sinovi Božji. Ako se ono sada još ne očituje potpuno i još smo podložni kušnjama, trpljenju i moramo živjeti u vjeri, znamo ipak, po vjeri, da smo već sinovi Božji, te kada se bude očitovao, bit ćemo Njemu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest.

         U prvom čitanju možemo primijetiti jedinstvenu preobrazbu koja se dogodila Petru nakon Isusova uskrsnuća i nakon Duhova. Tijekom muke zanijekao je tri puta Gospodina i Učitelja; bila je dovoljna samo jedna riječ sluškinje da izgubi hrabrost i zaniječe Isusa. Imao je velikodušan temperament, ali zauzeo je stav koji je podupirao tu njegovu krivnju.

         Međutim, nakon Isusova uskrsnuća, Petar je pun Duha Svetoga i pokazuje čudesnu snagu. Nakon izlječenja sakatoga koji se nalazio kod hramskih vrata, bio je uhvaćen. Ali, umjesto da se prestrašio, suočio se s tom situacijom vrlo hrabro; govorio je punom slobodom glavarima i starješinama naroda. S određenom ironijom, koja je pokazala njegovu veliku nutarnju slobodu rekao im je: „Zar mi danas odgovaramo zbog dobra djela učinjena bolesnu čovjeku?“ Obično određena osoba odgovara kada je počinila nekakav prekršaj; međutim tamo, u Petrovu slučaju, razlog je njegovog uhićenja bilo dobro koje je učinio bolesnom čovjeku.

         Nakon toga Petar je dao prekrasno svjedočanstvo za Gospodina, kada je potvrdio: „Po imenu Isusa Krista Nazarećanina, kojega ste vi raspeli, a kojega Bog uskrisi od mrtvih! Po njemu ovaj stoji pred vama zdrav!“ Petar je imao hrabrosti pripisati glavarima i starješinama naroda odgovornost za Isusovo razapinjanje. Suočio se sa židovskim vlastima s velikom hrabrošću i autoritetom koji mu je došao od uskrsnuća Isusova.

         Citirao je psalam u kojem se kaže da je kamen koji odbaciše graditelji postao ugaoni kamen, kako bi pokazao da su Isusovu muku i uskrsnuće već najavili starozavjetni proroci: „Kamen koji vi graditelji odbaciste, ali koji postade kamen zaglavni… Tim je dodatkom pokazao da se ne boji jasno govoriti vlastima pred kojima se obično strahuje i nema se hrabrosti svjedočiti.

         Petar je dao zaista značajno svjedočanstvo, jer je potvrdio: „I nema ni u kome drugom spasenja. Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti.“ Na taj način pokazao je univerzalnost spasenja koje je Isus postigao za nas. Nema ni u kom drugom spasenja, Isus je jedini Spasitelj. On je bio raspet, ali je uskrsnuo. Samo po njemu možemo zadobiti novi život koji nas čini sinovima Božjim. Petar je odvažno govorio narodnim glavarima i starješinama, ali ipak nije pokazao nikakvog prezira prema njima. Prethodno je rekao da su oni djelovali zbog neznanja, nisu bili svjesni golemog grijeha koji su činili osuđujući Isusa na smrt razapinjanjem. Oni su grešnici kao što su to svi drugi ljudi, kada milost Božja ne osvjetljava njihov put i ne osnažuje njihovu volju.

         Apostol je govorio glavarima naroda odlučno kako bi izazvao njihovo obraćenje, dakle, i njihovo spasenje. Potrebno je obratiti se, priznati svoje vlastite grijehe. Oproštenje Božje ne može biti djelotvorno za onoga koji tvrdoglavo niječe vlastite odgovornosti. Međutim, tko ispovijeda svoje grijehe imajući povjerenja u milosrđe Božje nalazi spasenje u Isusu Kristu umrlom i uskrslom. Naime, Isus je umro radi grešnika i uskrsnuo je da bi im darovao božanski život, život sinova Božjih.

Sve nam to pokazuje pozitivan dinamizam Isusovog pashalnog otajstva, dinamizam utemeljen na ljubavi: „Pastir dobri život svoj polaže za ovce.“ Ta se ljubav ne ograničava na uski krug osoba; u prvom čitanju sveti Petar je istaknuo da je Isus Spasitelj svih, a u evanđelju je Isus kazao: „Imam i drugih ovaca, koje nisu iz ovog ovčinjaka. I njih treba da dovedem i glas će moj čuti i bit će jedno stado, jedan pastir.“ Jedinstvo svih u ljubavi Božjoj, djelo je koje je Isus ostvario po svojoj muci i uskrsnuću. On ga je ostvario u uskom jedinstvu s Ocem, izvorom svake ljubavi. 

Razmišljanje uz litugijska čitanja 4. nedjelje nakon Uskrsa
21 travnja 2018, 17:52